One noći kada se siromašna majka srušila u blato pred štalom bogatog gazde, niko nije znao da će već sljedećeg jutra pred njegovu kapiju stići mlada doktorica s knjigom koja je trideset godina bila skrivana.
Gazda je odbio isplatiti ženi posljednju zaradu, tvrdeći da mu ona zapravo duguje novac. Ali kada je doktorica otvorila požutjele stranice i pokazala mu jedan potpis, starac je problijedio. Nije ga uplašio iznos zapisan u knjizi, nego ime čovjeka za kojeg je cijelo selo vjerovalo da je umro bez ičega.
U selu podno Vlašića živjela je pedesetosmogodišnja udovica Safija sa svojom kćerkom Eminom. Njihova kuća bila je mala, s napuklim zidovima i krovom koji je prokišnjavao. Safija je imala dvije krave, nekoliko kokoši i komadić zemlje iza štale.
Muž joj je umro kada je Emina imala sedam godina, ostavivši im samo skroman dom i nekoliko starih fotografija.
Safija je svakog jutra ustajala prije svitanja. Dok bi selo još spavalo, ona je muzla krave, cijedila mlijeko i pripremala sir za pijacu.
Zatim bi oblačila staru kabanicu i odlazila na imanje bogatog gazde Hamdije, gdje je kopala krompir, čistila kanale i obrađivala zemlju. Ni ledena kiša ni snijeg nisu je zaustavljali, jer je znala da svaki zarađeni novčić znači još jednu knjigu za Eminu.
Emina je od djetinjstva željela postati doktorica. Kada bi se neko u selu razbolio, donosila je vodu, mjerila temperaturu i pokušavala pomoći. Safija je bila ponosna na njenu dobrotu, ali se plašila troškova školovanja.
Kada je Emina primljena na medicinski fakultet u Sarajevu, majka je prodala posljednje tele i nekoliko komada porodičnog nakita kako bi platila prve troškove.
Godine su prolazile, a Safija je radila sve više. Često bi se vraćala kući mokra do kože, s rukama ispucalim od hladnoće.
Hamdija joj je obećavao redovnu platu, ali je novac isplaćivao neredovno. Govorio je da mora sačekati prodaju uroda ili naplatu dugova. Safija nije željela praviti probleme, jer se bojala da će izgubiti jedini posao.
Jedne jeseni Emina je javila majci da je završila posljednje ispite i da uskoro počinje raditi u bolnici. Safija je zaplakala od sreće.
Odlučila je raditi još nekoliko sedmica kako bi kćerki kupila bijeli mantil i pristojne cipele. Nije željela da Emina zna koliko je iscrpljena.
Te jeseni kiša je padala gotovo svakog dana. Safija je po cijele sate kopala tešku zemlju, skupljala krompir i nosila pune vreće do traktora. Jedne večeri ostala je raditi duže nego obično, jer je Hamdija zahtijevao da završi posao prije jutra.
Kada je pokušala podići posljednju vreću, osjetila je oštar bol u grudima i srušila se u blato.
Radnici su je pronašli nekoliko minuta kasnije. Bila je blijeda, jedva je disala i nije mogla ustati. Jedan mladić pozvao je hitnu pomoć, ali Hamdija je ljutito govorio da se samo pretvara kako bi izbjegla posao. Kada su je odvezli u bolnicu, naredio je radnicima da nastave raditi.
Sljedećeg jutra Safija se probudila na bolničkom krevetu. Ljekar joj je rekao da je ozbiljno iscrpljena i da mora mirovati. Prvo što je upitala bilo je može li dobiti novac koji joj Hamdija duguje, jer mora platiti kćerkine posljednje troškove.
Ljekar je pokušao objasniti da joj je zdravlje važnije, ali Safija je samo tiho rekla da majka ne može prestati brinuti za dijete.
Kada je Hamdija saznao da Safija traži zaradu, poslao joj je poruku preko radnika. Rekao je da joj neće platiti ništa, jer navodno još duguje novac za sjeme, hranu za stoku i ranije pozajmice.
Safija je bila zbunjena. Nikada nije potpisala takav dug, ali nije imala snage raspravljati se.
Te večeri Emina je stigla iz Sarajeva. Kada je ugledala majku na bolničkom krevetu, zaplakala je. Safija je pokušala sakriti istinu, ali mladi radnik koji ju je dovezao ispričao je sve. Emina je obećala da će razgovarati s Hamdijom, ali majka ju je zamolila da ne pravi neprijatelje.
Emina je te noći otišla u staru kuću i počela tražiti majčine dokumente. U drvenoj škrinji pronašla je požutjelu knjigu s tvrdim koricama. Na prvoj stranici pisalo je ime njenog pokojnog oca, Mehage, a ispod njega nekoliko datuma. Knjiga je bila puna zapisa o novcu, zemlji i poslovima koje je njen otac nekada obavljao za Hamdijinu porodicu.
Emina nije razumjela sve bilješke, ali je primijetila da se jedno ime stalno ponavlja. Bio je to Hamdijin pokojni otac, čovjek koji je prije trideset godina vodio veliko poljoprivredno imanje.
Na posljednjim stranicama nalazili su se potpisi i pečati, a uz njih iznosi koji su bili mnogo veći od Safijine godišnje zarade.
Sljedećeg jutra Emina je obukla bijeli mantil, uzela knjigu i otišla pred Hamdijinu kapiju. Nije došla kao bogata žena niti kao neko ko želi osvetu. Došla je kao kćerka koja više nije mogla gledati kako njena majka pati. Kada je Hamdija otvorio vrata, Emina mu je mirno rekla da želi razgovarati o neisplaćenoj zaradi.
Hamdija se nasmijao i rekao da je njena majka dužna više nego što je zaradila. Emina je tada otvorila staru knjigu i pokazala mu nekoliko stranica. Upitala ga je prepoznaje li rukopis svog oca. Hamdija je pogledao zapise, a osmijeh mu je nestao s lica.
U knjizi su bili zabilježeni poslovi koje je Mehaga obavljao prije trideset godina. Radio je kao upravnik imanja i pomagao Hamdijinom ocu da proširi posao. Međutim, dio njegove zarade nikada nije bio isplaćen.
Umjesto novca, obećano mu je zemljište i udio u budućoj dobiti. Emina je pronašla i potvrdu koja je ukazivala na taj dogovor.
Hamdija je pokušao zatvoriti knjigu, ali Emina ju je povukla prema sebi. Rekla je da neće dopustiti da se dokumenti unište. Zatim je objasnila da je već razgovarala s advokatom i da će zatražiti provjeru svih starih ugovora. Hamdija je problijedio, jer je znao da bi takva provjera mogla otkriti mnogo toga.
Emina je nastavila čitati. Na jednoj stranici pisalo je da je Mehaga dao novac za kupovinu dijela imanja, ali da je vlasništvo privremeno upisano na Hamdijinog oca.
Dogovor je bio da se zemljište kasnije prenese na Mehagu, kada se završe određeni poslovi. Međutim, Mehaga je ubrzo umro, a Safija nikada nije saznala za taj sporazum.
Hamdija je tvrdio da njegov otac nikada nije spominjao takav dogovor. Emina je odgovorila da će se istina utvrditi kroz dokumente i svjedoke.
Zatim je pokazala još jednu stranicu, na kojoj je bio potpis čovjeka koji je nekada radio kao knjigovođa na imanju. Taj čovjek još je bio živ i pristao je svjedočiti o starim poslovima.
Hamdija je sjeo na klupu ispred kuće. Prvi put nije imao spreman odgovor. Emina mu je rekla da ne traži milostinju, nego ono što pripada njenoj majci.
Dodala je da Safija nije radila po kiši i snijegu zato što je bila slaba, nego zato što je vjerovala da će pošten rad jednog dana biti pošteno plaćen.
Nekoliko dana kasnije advokat je pokrenuo postupak provjere starih dugova i vlasničkih odnosa. Pregledani su dokumenti, zemljišne knjige i svjedočenja bivših radnika. Pokazalo se da su Mehagini zapisi imali stvarnu osnovu i da je dio njegove zarade ostao neisplaćen.
Hamdija je, suočen s dokazima, pristao na nagodbu kojom je Safiji isplaćen dugovani novac, a dio zemljišta vraćen porodici.
Kada je Emina donijela majci vijest, Safija je dugo šutjela. Nije mogla vjerovati da je njen pokojni muž prije trideset godina ostavio trag koji će jednog dana pomoći njihovoj kćerki. Emina ju je zagrlila i rekla da više nikada neće morati raditi do iznemoglosti.
Safija je zaplakala, ali ne zbog novca. Plakala je jer je shvatila da je njena kćerka odrasla u hrabru i poštenu ženu. Sve godine provedene u štali, na pijaci i tuđim njivama odjednom su dobile smisao. Nije joj bilo važno koliko zemlje sada imaju, nego što je Emina naučila boriti se za pravdu.
Nekoliko mjeseci kasnije Emina je počela raditi u bolnici. Prvu platu potrošila je na majčine lijekove, novu peć i popravku krova. Safija je i dalje ustajala rano, ali sada je muzla krave samo zato što je voljela taj posao. Više nije morala odlaziti na Hamdijino imanje po ledenoj kiši.
Jednog proljetnog jutra Emina je došla kući u bijelom mantilu. Safija je stajala ispred štale, držeći kantu mlijeka.
Kada je ugledala kćerku, nasmiješila se i rekla da je njen pokojni otac sigurno ponosan. Emina je prišla, uzela joj kantu iz ruke i odgovorila da je ona ponosna na majku koja je nikada nije prestala podržavati.
Te večeri sjedile su za starim drvenim stolom. Između njih ležala je požutjela knjiga dugova. Emina je pažljivo zatvorila korice i rekla da je knjiga sačuvala više od novčanih zapisa. Sačuvala je dokaz da se poštenje može skrivati godinama, ali da istina ponekad pronađe put upravo onda kada je najpotrebnija.
Safija je pogledala kćerku, a zatim kroz prozor prema njivama koje su se zelenjele pod proljetnim suncem. Sjetila se svih hladnih jutara, mokre odjeće i dana kada je mislila da više nema snage.
Sada je znala da nijedna njena žrtva nije bila uzaludna, jer je najveće bogatstvo koje je stekla bila kćerka koja je naučila liječiti ljude, ali i braniti njihovo dostojanstvo.
KRAJ