Kada su se tri crna automobila zaustavila pred kućom najbogatijeg trgovca u selu, njegova supruga pomislila je da su stigli poslovni partneri iz Sarajeva.
Međutim, čovjek koji je izašao iz prvog automobila nije tražio trgovca zbog posla. U rukama je nosio požutjeli zemljišni ugovor, a prvo pitanje bilo mu je gdje se nalazi siromašna seljanka kojoj je prije nekoliko dana oduzet posljednji novac od prodanog mlijeka.
Kada je trgovac ugledao potpis na dokumentu, lice mu se ukočilo. Još više se uplašio kada je nepoznati čovjek spomenuo pet njiva koje je njegov otac prije četrdeset godina dobio pod neobičnim okolnostima.
U malom selu podno Vlašića živjela je šezdesetogodišnja udovica Behija. Njena kuća bila je stara, s napuklim zidovima i krovom koji je svake zime prokišnjavao. Iza kuće nalazila se mala štala u kojoj
je čuvala četiri koze. Svakog jutra ustajala je prije svitanja, muzla životinje i pripremala mlijeko za pijacu. Zatim je odlazila raditi na pet tuđih njiva, jer vlastite zemlje gotovo da nije imala.
Behija je ostala udovica prije dvadeset pet godina. Muž joj je umro nakon teške bolesti, ostavivši joj malu kuću i mnogo neplaćenih računa.
Njihov jedini sin Adis tada je imao samo osam godina. Behija je obećala da će ga školovati, čak i ako bude morala raditi od jutra do mraka. Od tog dana nije bilo zime u kojoj nije izlazila na njivu, niti ljeta u kojem nije nosila teške vreće krompira i kukuruza.
Adis je bio vrijedan učenik. Volio je knjige i sanjao da jednog dana postane geodet, čovjek koji mjeri zemlju i izrađuje karte.
Kada je završio srednju školu, dobio je priliku studirati u Sarajevu. Behija je prodala dvije koze i dio uroda kako bi mu platila prve troškove. Svakog mjeseca slala mu je novac, iako je često ostajala bez dovoljno hrane za sebe.
U selu je živio bogati trgovac Rasim, čovjek koji je posjedovao velike njive, nekoliko traktora i skladište poljoprivrednih proizvoda.
Njegov otac nekada je bio poznati zemljoposjednik, a Rasim je naslijedio gotovo cijelo imanje. Behija je godinama radila na njegovim njivama, ali nikada nije dobijala poštenu platu. Rasim je često odbijao novac za navodne dugove, sjeme ili hranu za stoku.
Jedne jeseni selo je pogodila snažna oluja. Kiša je padala danima, a vjetar je lomio grane i odnosio krovove sa starih štala. Behija je uprkos nevremenu odlazila na pet njiva, kopala kanale kako voda ne bi uništila usjeve i skupljala kukuruz koji je ležao u blatu. Kod kuće su je čekale gladne koze, a u štali je ostalo samo nekoliko bala sijena.
Jednog jutra Behija je odnijela mlijeko na pijacu i uspjela zaraditi dovoljno novca da kupi sijeno za životinje. Međutim, kada se vraćala kući, Rasim ju je zaustavio ispred svoje trgovine.
Rekao je da mu duguje novac za korištenje pašnjaka i da mora odmah platiti. Behija je pokušala objasniti da joj je novac potreban za hranu kozama, ali Rasim nije želio slušati.
Pred nekoliko mještana uzeo joj je sav novac iz ruke. Rekao je da siromašni ljudi uvijek traže izgovore i da je vrijeme da nauči plaćati svoje dugove.
Behija je ostala stajati na kiši, držeći praznu torbu. Nije imala snage raspravljati se. Samo je tiho zamolila da joj ostavi barem nešto za sijeno, ali Rasim se okrenuo i ušao u trgovinu.
Te večeri Behija je sjedila pored peći i gledala kroz prozor prema štali. Koze su bile nemirne, a vjetar je udarao u vrata. U kući nije bilo dovoljno drva, a na stolu je stajao samo komad hljeba. Behija je pomislila na sina u Sarajevu i odlučila da mu ništa ne govori. Nije željela da napusti školovanje zbog njenih problema.
Međutim, Adis je već znao da nešto nije u redu. Nekoliko dana ranije nazvao ga je komšija i ispričao kako Rasim postupa prema njegovoj majci.
Adis je tada počeo pregledati stare porodične dokumente koje je ponio sa sobom kada je otišao na fakultet. Među papirima pronašao je požutjelu kopiju zemljišnog ugovora s potpisom svog pokojnog djeda.
Ugovor je bio star gotovo četrdeset godina. Na njemu su bila navedena imena nekoliko vlasnika zemlje, uključujući Behijinog oca i Rasimovog oca. Adis je primijetio da se u dokumentu spominje pet njiva na kojima njegova majka već godinama radi. Međutim, najviše ga je zbunila jedna rečenica koja je govorila o privremenom prenosu zemljišta zbog zajedničkog poljoprivrednog posla.
Adis je odlučio potražiti pomoć. Obratio se advokatu u Sarajevu i zamolio ga da pregleda dokumente.
Advokat je bio iznenađen, jer je ugovor sadržavao nekoliko neobičnih odredbi. Rekao je da se mora provjeriti zemljišna knjiga i pronaći originalni primjerak. Adis je pristao i narednih dana pomagao u prikupljanju podataka.
Nakon nekoliko dana advokat je pronašao dodatne dokumente u staroj arhivi. Pokazalo se da su Behijin otac i Rasimov otac nekada zajedno obrađivali zemlju i ulagali novac u kupovinu poljoprivrednih mašina.
Dio zemljišta privremeno je upisan na Rasimovog oca, ali je postojao dogovor da se kasnije izvrši podjela. Međutim, taj postupak nikada nije završen.
Adis je bio zbunjen. Njegova majka nikada nije govorila o takvom dogovoru. Kada ju je nazvao i upitao zna li nešto o pet njiva, Behija je dugo šutjela.
Zatim je rekla da je njen otac nekada imao zemlju, ali da je nakon njegove smrti sve prešlo u tuđe ruke. Nije znala kako se to dogodilo, jer je tada bila mlada i nije razumjela papire.
Advokat je odlučio lično otići u selo. Sljedećeg jutra pred Rasimovom kućom zaustavila su se tri automobila. U prvom je bio advokat, u drugom Adis, a u trećem stariji čovjek koji je nekada radio kao knjigovođa na imanju Rasimovog oca. Njegovo ime bilo je Sulejman i godinama je čuvao uspomene na stare poslove.
Rasim je izašao pred kapiju i ljutito upitao zašto su došli. Advokat mu je pokazao stari zemljišni ugovor i rekao da žele razgovarati o pet njiva koje su nekada pripadale Behijinoj porodici. Rasim je pokušao odbiti razgovor, ali kada je ugledao potpis svog oca, lice mu se promijenilo.
Sulejman je tada objasnio da je prije četrdeset godina Behijin otac uložio novac u zajednički posao. Kada je posao počeo propadati, Rasimov otac predložio je privremeni prenos zemlje kako bi se izbjegla prodaja imanja.
Dogovor je bio da se zemlja vrati nakon što se dugovi otplate. Međutim, Behijin otac ubrzo je umro, a dokumenti su ostali zaboravljeni.
Rasim je tvrdio da njegov otac nikada nije spominjao takav dogovor. Advokat je odgovorio da će se sve provjeriti kroz zemljišne knjige i sudske spise.
Zatim je pokazao još jedan dokument, staru potvrdu o uplati novca. Na njoj je stajalo da je Behijin otac dao znatan iznos za kupovinu poljoprivrednih mašina koje je Rasimova porodica kasnije koristila.
Adis je tada rekao da njegova majka već godinama radi na zemlji koja je možda nekada pripadala njenoj porodici.
Dodao je da je Rasim uzimao novac od njenog mlijeka i odbijao joj platu, iako je znao koliko teško živi. Rasim je pokušao objasniti da je samo naplaćivao dugove, ali nije imao dokumente koji bi jasno potvrdili te iznose.
Advokat je predložio da se pokrene postupak utvrđivanja vlasničkih prava i provjere svih dugova. Rasim je shvatio da bi mogao izgubiti dio imanja ako se pokaže da su stari ugovori valjani. Zato je pristao na razgovor i obećao da neće više uzimati novac od Behije dok se spor ne riješi.
Adis je otišao kući i pronašao majku kako sjedi pored štale. Kada ga je ugledala, zaplakala je. Nije mogla vjerovati da je došao iz Sarajeva zbog nje. Adis ju je zagrlio i rekao da više neće morati sama nositi teret nepravde. Pokazao joj je kopiju ugovora i objasnio da postoji mogućnost da joj dio zemlje bude vraćen.
Behija je dugo gledala očev potpis. Sjetila se kako je kao djevojčica trčala kroz kukuruzna polja i slušala oca kako govori da je zemlja najveća sigurnost za porodicu. Nikada nije znala da je iza njegovih riječi stajao dogovor koji će jednog dana promijeniti njen život.
Nekoliko mjeseci kasnije, nakon pravnih provjera i razgovora, Rasim je pristao na nagodbu. Behiji je vraćeno pravo na dio zemljišta, a dugovi koje je trgovac tvrdio da ima prema njemu bili su preispitani i djelimično poništeni. Također joj je isplaćen dio neisplaćenih zarada za rad na njivama.
Kada je Behija ponovo zakoračila na zemlju koja je nekada pripadala njenom ocu, kleknula je i dotaknula mokru zemlju.
Nije plakala zbog bogatstva, nego zbog osjećaja da je nakon toliko godina neko konačno čuo njen glas. Adis je stajao pored nje i držao stari ugovor, svjestan da je upravo taj dokument pomogao vratiti majci dostojanstvo.
Sljedećeg proljeća Adis je završio fakultet i zaposlio se kao geodet. Prvu platu potrošio je na popravku majčine kuće i kupovinu sijena za koze. Behija je i dalje ustajala rano, ali više nije morala raditi na pet tuđih njiva po oluji. Sada je obrađivala vlastitu zemlju, polako i bez straha.
Jednog jutra Adis je došao kući i zatekao majku kako sjedi ispred štale, gledajući koze koje su mirno pasle. U rukama je držala staru fotografiju svog oca. Rekla je da nikada nije vjerovala da će se zemlja vratiti njihovoj porodici. Adis joj je odgovorio da je njen otac ostavio trag, ali da je ona svojim radom sačuvala porodicu.
Te večeri Behija je zatvorila vrata štale i pogledala prema njivama koje su se zelenjele pod proljetnim suncem.
Sjetila se svih hladnih jutara, oluja i dana kada je ostajala bez posljednjeg novčića. Sada je znala da njena najveća pobjeda nije bila samo povrat zemlje, nego sin koji je naučio vrijednost poštenja i majčine žrtve.
KRAJ