Kada se jednog proljetnog jutra pred malom seoskom ambulantom zaustavio bijeli automobil, gotovo niko nije znao zašto su vrata ambulante, zatvorena već mjesecima, tog dana širom otvorena.
Ispred zgrade okupili su se mještani, a među njima je stajala i udovica Hatidža Mehić, u staroj smeđoj marami i kaputu koji je nosila više od deset godina. Mislila je da su je komšije pozvale zbog dolaska novog ljekara. Kada su se vrata automobila otvorila i iz njega izašla mlada žena u bijelom mantilu sa stetoskopom oko vrata, Hatidža je najprije spustila pogled, kao da ne vjeruje vlastitim očima.
Žena je krenula pravo prema njoj. Tek kada je izgovorila „Majko“, Hatidžine noge su zadrhtale. Bila je to njena kćerka Merima, djevojčica zbog koje je Hatidža godinama ustajala prije zore i muzla tuđe krave za nekoliko maraka dnevno.
Međutim, Merima tog jutra nije došla samo da pokaže majci bijeli mantil. Pred cijelim selom namjeravala je otkriti tajnu koju je saznala samo nekoliko sedmica ranije, tajnu o posljednjim godinama majčinog života koju je Hatidža svim silama pokušavala sakriti.
Hatidža je ostala udovica kada je Merima imala samo trinaest godina. Njen muž Ismet razbolio se iznenada i nakon nekoliko mjeseci liječenja umro. Porodica nikada nije imala mnogo. Posjedovali su staru kuću, malu njivu i nekoliko kokoši, ali kravu nisu imali.
Ismet je radio razne fizičke poslove i od njegove zarade plaćali su većinu troškova. Nakon njegove smrti Hatidža je ostala gotovo bez redovnih prihoda. Merima je upravo tada završavala osnovnu školu i govorila da jednog dana želi postati doktorica. Kao dijete gledala je oca tokom bolesti i stalno postavljala pitanja ljekarima.
Ismet joj je nekoliko dana prije smrti rekao da ne odustane od škole, bez obzira koliko teško postane. Hatidža je tu rečenicu čula iz hodnika i zapamtila je bolje od bilo čega drugog.
Nakon sahrane novca je bilo dovoljno za svega nekoliko mjeseci. Hatidža je počela tražiti posao, ali u malom selu nije bilo mnogo mogućnosti.
Jednog dana čula je da porodica Osmanović, koja je držala nekoliko krava, traži nekoga ko bi dolazio rano ujutro pomagati oko mužnje. Posao je počinjao prije pet sati, a plata je bila mala. Hatidža ga je prihvatila istog dana.
Budila bi se dok je selo još bilo potpuno mračno, oblačila stare gumene čizme i hodala gotovo tri kilometra do njihove štale. Muzla je krave, čistila prostor i nosila teške kante. Kada bi završila, vraćala se kući taman na vrijeme da Merimi pripremi nešto za jelo prije škole.
U početku je Merima mislila da majka samo povremeno pomaže komšijama. Hatidža joj nije govorila koliko zarađuje niti koliko je teško. Nakon jutarnje mužnje često je odlazila raditi na njivama ili čistiti kuće.
Navečer bi sjedila za stolom dok Merima uči i pokušavala držati oči otvorene. Kada bi je kćerka pitala je li umorna, odgovarala bi da čovjek na selu ionako ustaje rano. Nije željela da Merima poveže svoje knjige s majčinim bolnim leđima.
Kada je djevojka završila srednju školu s odličnim ocjenama, stiglo je pismo da je primljena na medicinski fakultet u Sarajevu.
Merima je nekoliko minuta držala papir u rukama, a onda ga spustila na sto i rekla da neće ići. Znala je koliko majka zarađuje. Stanarina, hrana, prevoz i knjige bili su mnogo više nego što su mogle priuštiti. Hatidža je uzela pismo, pažljivo ga presavila i stavila u ladicu. Zatim je rekla kćerki da sutradan počne spremati stvari.
Merima se naljutila. Pitala je odakle će doći novac. Hatidža je slagala prvi put bez oklijevanja. Rekla je da je Ismet ostavio malu ušteđevinu za njeno školovanje. Istina je bila da gotovo nikakve ušteđevine nije bilo.
Hatidža je prethodnih nekoliko godina stavljala svaku marku koju nije morala potrošiti u metalnu kutiju ispod kreveta. Bilo je dovoljno za prvih nekoliko mjeseci. Za ostatak nije imala plan.
Kada je Merima otišla u Sarajevo, Hatidžin radni dan postao je još duži. Počela je musti krave i kod druge porodice. Ustajala bi oko pola četiri.
Prvo bi otišla do jedne štale, zatim do druge. Zimi je hodala kroz snijeg dok joj se hladnoća uvlačila kroz stare čizme. Tokom ljeta nakon mužnje radila je na njivama. Gotovo svaki mjesec odlazila je u poštu i slala Merimi sve što je mogla.
Za sebe je ostavljala vrlo malo.
Jedne zime Hatidži se potpuno raspao đon na čizmama. Umjesto novih, stavila je komad debele gume i pričvrstila ga žicom. Novac koji je planirala potrošiti na obuću poslala je Merimi jer joj je trebao medicinski udžbenik. Drugog proljeća prodala je zlatne minđuše koje joj je Ismet poklonio za desetu godišnjicu braka.
Kćerki je rekla da ih je negdje izgubila. Kada je krov kuće počeo prokišnjavati, Hatidža je stavila lavor ispod rupe i odgodila popravku jer je Merimi trebalo platiti nekoliko mjeseci stanarine.
Ljudi u selu vidjeli su da radi, ali nisu znali cijelu istinu. Neki su je sažalijevali. Govorili su da udovica uništava zdravlje zbog djevojke koja će nakon fakulteta ostati u gradu. Jedna rođaka rekla joj je da treba misliti na starost. Hatidža je samo odgovorila da će za starost misliti kada dođe, a Merimine godine za školovanje prolaze sada.
Merima je u Sarajevu živjela vrlo skromno. Mislila je da majka šalje dio novca iz očevog navodnog fonda, a dio od rada. Ipak, s vremenom je počela sumnjati. Svaki put kada bi došla kući, majčin kaput bio je stariji, kuća sve skromnija, a Hatidžine ruke grublje.
Jednog zimskog raspusta primijetila je pukotine na majčinim prstima. Hatidža je rekla da je to od hladnoće i drva. Nije spomenula sate provedene u štalama s rukama u hladnoj vodi.
Na četvrtoj godini studija Merima je gotovo odustala. Troškovi su porasli, a majka joj je upravo poslala više novca nego obično.
Nazvala ju je i rekla da joj više ništa ne šalje. Pronaći će posao i napraviti pauzu od fakulteta. Hatidža joj je prvi put povisila glas. Rekla je da je došla predaleko da bi sada stala i da će se ona pobrinuti za novac.
Merima nije znala da je majka tog mjeseca prodala posljednji vrijedan komad zemlje koji je naslijedila od svojih roditelja.
Hatidža je taj novac podijelila na nekoliko dijelova kako kćerka ne bi primijetila da odjednom šalje previše. Nastavila je musti tuđe krave kao da se ništa nije dogodilo.
Godine su prošle. Merima je završila medicinu, a zatim počela raditi u bolnici. Kada je dobila prvu ozbiljnu platu, nazvala je majku i rekla joj da više nikada ne mora raditi. Hatidža se nasmijala i obećala da će usporiti. Međutim, nastavila je odlaziti u jednu štalu svako jutro. Govorila je da je navikla i da ne želi ostaviti ljude bez pomoći.
Prava istina izašla je na vidjelo sasvim slučajno. Nekoliko sedmica prije povratka u selo Merima je srela čovjeka iz svog kraja u bolnici.
Bio je sin porodice čije je krave Hatidža godinama muzla. Kada je saznao ko je Merima, rekao joj je da njegova porodica često govori o njenoj majci. Spomenuo je kako je Hatidža godinama dolazila prije četiri ujutro i kako je gotovo cijelu zaradu odmah odvajala za kćerkin fakultet.
Merima se ukočila.
Pitala ga je o kakvoj zaradi govori, jer je vjerovala da je otac ostavio novac za studij. Čovjek ju je zbunjeno pogledao i rekao da nikada nije čuo za takvu ušteđevinu.
Merima je nekoliko dana kasnije otišla kući bez najave dok majke nije bilo. Ispod kreveta pronašla je staru metalnu kutiju. Unutra nije bilo novca. Bile su desetine potvrda iz pošte. Na svakoj je stajalo njeno ime i iznos koji joj je majka slala.
Uz potvrde je bila mala sveska u kojoj je Hatidža vodila račune. „Mužnja kod Osmanovića – Merimine knjige.“ „Prodane minđuše – stanarina.“ „Ne kupovati čizme – poslati Merimi.“ „Prodana njiva – neka završi posljednje godine.“
Na posljednjoj stranici nalazila se kratka rečenica: „Ako Merima jednog dana obuče bijeli mantil, Ismetov san je ispunjen.“Merima je sjedila na podu pored majčinog kreveta i plakala.Tada je odlučila da majci neće samo reći da je saznala istinu. Željela je vratiti se tamo gdje je sve počelo.
Nekoliko mjeseci kasnije prihvatila je posao koji joj je omogućavao da dio sedmice radi u svom kraju. Uz pomoć općine i nekoliko kolega dogovorila je ponovno otvaranje male seoske ambulante. Nije željela veliku ceremoniju, ali kada se vijest proširila, gotovo cijelo selo došlo je vidjeti novu doktoricu.
Hatidža nije znala ništa do tog jutra.
Kada ju je Merima zagrlila ispred ambulante, majka je samo ponavljala da je ponosna. Tada je Merima zamolila ljude da ostanu još nekoliko minuta. Iz torbe je izvadila staru metalnu kutiju.
Hatidža je odmah prepoznala šta drži.
Merima nije čitala sve majčine bilješke. Rekla je samo da je godinama vjerovala kako joj je otac ostavio novac za fakultet. Tek nedavno je saznala da je njen pravi „fond“ bila majka koja je ustajala dok cijelo selo spava, muzla tuđe krave, radila na njivama, prodala nakit, odgodila popravku kuće i na kraju prodala dio zemlje.
Hatidža je spustila pogled. Nije željela da ljudi plaču zbog nje.Merima joj je tada prišla i skinula bijeli mantil. Pažljivo ga je stavila majci preko ramena.„Ovo nije samo moj mantil“, rekla je. „Pola njega pripada tebi.“
Hatidža je počela plakati, a s njom i mnogi ljudi oko njih. Žena koja je godinama izlazila iz kuće prije svitanja sada je stajala pred cijelim selom u kćerkinom bijelom mantilu.
Merima joj je zatim pokazala malu ploču postavljenu kraj ulaza u ambulantu. Na njoj nije bilo njenog imena. Pisalo je: „Soba Hatidže Mehić – posvećena roditeljima koji su svojoj djeci dali priliku kada nisu imali ništa drugo da daju.“
Hatidža je odmah rekla da nije zaslužila da soba nosi njeno ime. Merima se nasmijala i odgovorila da je majka već jednom odlučila šta će kćerka raditi sa svojim životom kada joj nije dozvolila da napusti fakultet. Sada kćerka ima pravo donijeti jednu odluku za nju.
Kasnije tog dana vratile su se zajedno kući. Prošle su pored štale u kojoj je Hatidža još povremeno radila. Merima je pitala hoće li sutra opet ustati prije zore. Majka je nekoliko trenutaka razmišljala, pa se nasmijala i rekla da će prvi put nakon mnogo godina pokušati spavati dok sunce ne izađe.
Sljedećeg jutra selo se probudilo, krave su pomužene i bez Hatidže, a ona je zaista ostala u krevetu duže nego ikada. Na stolici pored nje visio je bijeli mantil koji joj je Merima ostavila.
Godinama je udovica slala posljednju zarađenu marku kćerki, uvjerena da njena žrtva ne treba biti poznata nikome. Nije radila da bi jednog dana dobila zahvalnicu, sobu sa svojim imenom ili priznanje pred selom.
Radila je jer je njeno dijete imalo san, a ona je još imala dvije ruke sposobne za posao. Ali kada se Merima vratila kao doktorica i otkrila koliko je zapravo koštao svaki njen ispit, cijelo selo je konačno razumjelo da bijeli mantil nije počeo na medicinskom fakultetu. Počeo je mnogo ranije, u hladnim štalama prije svitanja, dok je jedna udovica muzla tuđe krave i u mislima računala koliko još maraka nedostaje da njena kćerka ostane na putu prema svom snu. KRAJ