Kada su se jednog avgustovskog jutra pred starom kućom Munevere Bešić zaustavila dva automobila i mali kamion, žena je sjedila na drvenoj klupi ispod oraha i čistila grah. Najprije je pomislila da vozila idu prema susjednoj kući, ali prvi automobil zaustavio se tačno pred njenom kapijom.
Iz njega je izašao visok muškarac u svijetloj košulji, a Munevera je odmah prepoznala svog starijeg sina Adisa. Iz drugog automobila izašao je mlađi, Faruk, kojeg nije vidjela gotovo godinu dana. Munevera je ustala toliko brzo da joj je zdjela s grahom skliznula iz krila. Dok su sinovi prilazili majci, iz kamiona su počeli izlaziti ljudi noseći drvene ograde, alat i veliku tablu prekrivenu platnom.
Vijest da su se „Muneverini momci“ vratili proširila se selom za nekoliko minuta. Ljudi su izlazili iz kuća i približavali se kapiji, a među njima su bili i rođaci koji su prije mnogo godina ovu istu ženu nazivali nerazumnom zato što je prodala posljednje dvije ovce kako njeni sinovi ne bi napustili školovanje.
Niko još nije znao da Adis i Faruk nisu došli pokazati automobile niti majci predati kovertu s novcem. Došli su završiti priču koja je počela onog dana kada je njihova štala ostala potpuno prazna.
Munevera je ostala udovica sa četrdeset godina. Njen muž Ismet radio je u šumi i poginuo kada se tokom oluje srušilo stablo.
Adis je tada imao četrnaest godina, a Faruk jedanaest. Porodica nije bila bogata ni dok je Ismet bio živ. Imali su malu kuću, nekoliko dunuma zemlje, desetak ovaca i skromnu ušteđevinu. Nakon njegove smrti upravo su ovce postale najvažniji izvor prihoda.
Munevera je pravila sir, prodavala janjad i vunu, a tokom ljeta radila na tuđim njivama. Svake godine stado je postajalo manje jer je morala prodavati životinje kada bi stigao veći trošak, ali trudila se sačuvati barem nekoliko ovaca kako bi imala nešto sigurno.
Adis je bio odličan učenik i volio je matematiku. Njegov nastavnik govorio je da bi trebao nastaviti školovanje u gradu.
Faruk je bio potpuno drugačiji. Njega su zanimale mašine, alati i sve što se moglo rastaviti i ponovo sastaviti. Ismet je još za života govorio da će od jednog sina možda postati inženjer, a od drugog čovjek koji će napraviti mašinu kakvu selo još nije vidjelo.
Nakon očeve smrti dječaci su prestali govoriti o velikim planovima. Obojica su znala koliko majka radi i vjerovala da će prije ili kasnije morati ostati kod kuće.
Munevera nije prihvatala takvu budućnost. Kada je Adis završio osnovnu školu, upisala ga je u srednju školu u gradu. Svakog mjeseca trebalo je platiti autobusku kartu, knjige i hranu.
Munevera je prodala nekoliko ovaca i govorila da stado ionako mora smanjiti jer sama ne može brinuti o svima.
Kada je Faruk nekoliko godina kasnije krenuo istim putem, ostale su joj samo četiri ovce. Tada su rođaci počeli ozbiljnije govoriti da mora razmišljati o sebi. Savjetovali su joj da jedan sin završi školu, a drugi počne raditi. Munevera bi svaki put pitala isto: kojeg sina bi oni izabrali da je njihov.
Niko joj nije znao odgovoriti.
Godine su prolazile, a četiri ovce postale su dvije. Adis je završio srednju školu i dobio priliku upisati građevinski fakultet.
Bio je spreman odustati jer je znao da majka nema novca. Munevera je ipak pronašla način za prvu godinu. Radila je cijelo ljeto, prodala jedno janje i posudila mali iznos od žene kojoj je godinama prodavala sir. Adis je otišao na fakultet uz obećanje da će raditi vikendom i pomagati koliko može.
Faruk je dvije godine kasnije završavao srednju tehničku školu kada je nastao problem koji je promijenio sve.
Trebalo je platiti nekoliko zaostalih troškova, autobus, knjige i prijavu za nastavak školovanja. U isto vrijeme Adisu je kasnila stipendija i prijetilo mu je da će morati napustiti studentski dom. Braća su razgovarala bez majke i odlučila da jedan mora odustati.
Faruk je smatrao da to treba biti on. Već je znao dovoljno da može pronaći posao u radionici. Kada je to rekao Muneveri, ona nije odgovorila odmah. Otišla je do štale i dugo gledala posljednje dvije ovce.
Jedna od njih, Bela, bila je posljednje janje ovce koju je Ismet kupio nekoliko mjeseci prije smrti. Druga, Gara, godinama je davala dovoljno mlijeka da Munevera pravi sir. Žena je znala da prodajom njih dvije ne gubi samo životinje.
Gubi posljednji redovan prihod koji je sama mogla proizvesti kod kuće. Ipak, sljedećeg jutra pozvala je trgovca stokom iz susjednog mjesta.
Kada je čovjek odveo dvije ovce, nekoliko rođaka stajalo je u dvorištu. Jedna Ismetova rođaka otvoreno je rekla da Munevera radi ludost.
Pitala je šta će jesti kada potroši novac i hoće li joj diplome sinova jednog dana davati mlijeko i sir. Drugi rođak se nasmijao i rekao da će momci čim pronađu dobre poslove u gradu zaboraviti i ovce i staru kuću. Munevera nije odgovorila svađom.
Zatvorila je vrata prazne štale i rekla da su ovce bile njena sigurnost, ali da ne želi kupiti vlastitu sigurnost tako što će sinovima oduzeti njihovu priliku.
Novac je podijelila. Jedan dio poslala je Adisu, a drugim platila Farukove troškove. Kada su sinovi shvatili šta je učinila, obojica su se naljutila.
Adis je čak došao kući i rekao da će napustiti fakultet. Munevera ga je odvela do prazne štale i rekla mu da dobro pogleda unutra.
Ako sada odustane, dvije ovce se neće vratiti. Samo će njihova prodaja postati besmislena. Isto je rekla Faruku. Od njih nije tražila da postanu bogati. Tražila je samo da završe ono zbog čega je ona ostala bez posljednjeg dijela stada.
Bez ovaca život je postao teži. Munevera više nije imala mlijeko ni sir za prodaju. Počela je raditi na tuđim imanjima, čistiti kuće i tokom sezone brati voće.
U praznu štalu spremala je drva i alat jer nije mogla podnijeti da svakog jutra gleda prazan prostor. Kada bi sinovi nazvali, govorila je da joj je lakše bez stoke jer sada ima manje posla. Nije im govorila da ponekad prihvata dnevnicu i kada je bolesna niti da zimi štedi drva kako bi račun za grijanje bio manji.
Adis je prvi diplomirao. Postao je građevinski inženjer i zaposlio se u firmi koja je radila velike projekte širom Bosne i Hercegovine. Faruk je nastavio školovanje u oblasti mašinstva, a kasnije se zaposlio u kompaniji koja je proizvodila poljoprivrednu opremu.
Čim su počeli zarađivati, sinovi su slali novac majci. Munevera bi uzela mali dio, a ostatak stavljala na račun. Govorila je da njima treba za vlastite živote. Kada bi joj predložili da se preseli u grad, odbijala je. Njena kuća, Ismetov grob, stari orah i selo bili su cijeli njen život.
Jednog proljeća Faruk je došao kući i slučajno pronašao malu bilježnicu među očevim stvarima. U njoj je Munevera godinama zapisivala koliko je dobila za svaku prodatu ovcu i na šta je novac potrošen.
Pored Bele stajalo je: „Adis – dom i knjige.“ Pored Gare: „Faruk – škola i prijava.“ Na kraju stranice Munevera je napisala samo jednu rečenicu: „Štala je prazna, ali ako oni završe škole, nije ostala prazna uzalud.“
Faruk je fotografisao stranicu i poslao je bratu.
Te večeri nastao je plan o kojem majci mjesecima nisu govorili. Adis je želio obnoviti staru štalu, ali Faruk je rekao da nema smisla samo vratiti nekoliko ovaca majci.
Željeli su da ono što je počelo prodajom dvije posljednje životinje pomogne i drugim porodicama. Kupili su parcelu koja je graničila s majčinom zemljom i počeli pripremati malo porodično gazdinstvo s modernom štalom.
Plan nije bio da Munevera ponovo radi od jutra do mraka. Zaposlit će dvije lokalne porodice, otkupljivati mlijeko od malih proizvođača i praviti sir. Dio godišnje zarade namijenit će stipendijama za djecu iz sela koja žele nastaviti školovanje.
Adis je projektovao objekat. Faruk je organizovao opremu. Obojica su uložila ušteđevinu. Za naziv nisu dugo razmišljali.
Zato su se onog avgustovskog jutra vratili s dva automobila i kamionom. Kada se pred Muneverinom kapijom okupilo gotovo cijelo selo, Faruk je skinuo platno s velike table. Na njoj je pisalo: „Bela i Gara – porodično gazdinstvo i fond za školovanje.“
Munevera je nekoliko trenutaka samo gledala imena posljednje dvije ovce koje je prodala prije toliko godina. Onda je sjela na klupu jer joj noge više nisu držale.
Adis je kleknuo pored nje i objasnio da su namjerno izabrali ta imena. Ljudi su nekada mislili da je prodajom Bele i Gare ostala bez svega. Njih dvojica željeli su pokazati da ono što je tada dala nije nestalo.
Faruk ju je poveo iza kuće. Na susjednoj parceli stajala je nova, jednostavna štala, dovoljno velika za malo stado. Pored nje bila je prostorija za preradu mlijeka i sira. Nije to bilo luksuzno imanje niti ogromna firma.
Bio je to posao koji je mogao pomoći nekoliko porodica i opstati bez toga da njihova majka ponovo nosi sav teret na svojim leđima.
Ispred štale čekalo je još jedno iznenađenje. U malom ograđenom prostoru nalazile su se dvije mlade ovce. Jedna je bila potpuno bijela, druga gotovo crna.
Faruk je kroz osmijeh rekao da nisu zamjena za one koje je prodala, jer neke stvari nemaju zamjenu. Ipak, mislili su da nova priča može početi s dvije ovce, baš kao što je stara priča s dvije završila.
Tada je Munevera zaplakala.
Zaplakali su i ljudi oko nje. Među njima je stajala rođaka koja ju je nekada pitala hoće li joj diplome sinova davati mlijeko. Prišla je i priznala da se sjeća svojih riječi.
Munevera joj nije prebacila ništa. Rekla je da tada niko nije mogao znati šta će se dogoditi. Ni ona sama nije znala hoće li sinovi završiti škole. Jedino je znala da će cijelog života žaliti ako ih natjera da odustanu samo zato što se bojala ostati bez dvije ovce.
Adis je zatim pred svima objasnio fond. Svake godine dio zarade gazdinstva pomoći će barem dvoje učenika iz okolnih sela s knjigama, prevozom ili studentskim troškovima.
Neće birati djecu po prezimenu niti po tome čiji su roditelji prijatelji porodice. Jedini cilj bit će da nijedan vrijedan učenik ne odustane zato što u kući nema dovoljno novca.
Munevera je tada shvatila zašto su sinovi željeli da cijelo selo vidi njihov povratak. Nisu željeli pokazati da su uspjeli. Željeli su pokazati šta je jedna odluka siromašne udovice napravila mnogo godina kasnije.
Dvije ovce postale su dvije školarine. Školarine su postale diplome. Diplome su postale poslovi, a ti poslovi sada su vratili u selo nešto što će pomoći drugim porodicama.
Kasnije tog dana, kada su se ljudi razišli, Munevera je sa sinovima sjedila ispod starog oraha. Automobili više nikome nisu bili zanimljivi. Munevera je gledala prema novoj štali i slušala dvije mlade ovce.
Zvuk ju je vratio u jutro kada je gledala Belu i Garu kako posljednji put odlaze niz put. Tada je mislila da možda pravi najveću grešku u životu. Nije bila sigurna ni u šta osim u jednu stvar: nije mogla tražiti od sinova da odustanu prije nego što su dobili priliku pokušati.
Adis ju je pitao je li joj sada žao što ih je prodala. Munevera se nasmijala i rekla da joj je bilo žao svakog dana kada bi otvorila praznu štalu, ali nikada nije žalila zbog razloga zbog kojeg je to učinila. Zatim je pogledala sinove i dodala da joj ništa ne duguju. Oni su pokušali odgovoriti, ali ih je zaustavila. Nije prodala ovce kao zajam koji jednog dana moraju vratiti. Prodala ih je zato što je bila njihova majka.
Godinama je selo pričalo da je Munevera ostala bez ičega zbog školovanja dvojice dječaka koji će jednog dana vjerovatno otići i zaboraviti je.
Dječaci su zaista otišli, ali nisu zaboravili praznu štalu iz koje su krenuli. Kada su se mnogo godina kasnije vratili pred njenu kapiju, nisu vratili samo dvije ovce. Vratili su značenje žrtvi koju je njihova majka napravila onda kada niko nije mogao obećati da će se isplatiti. Pred cijelim selom dokazali su da Munevera onog dana nije ostala bez svega.
Naprotiv, prodajom posljednje dvije ovce kupila je jedino što im niko kasnije nije mogao oduzeti — priliku da izgrade vlastitu budućnost, a zatim se jednog dana vrate i istu takvu priliku pruže drugima. KRAJ