Kada je advokat pred kapijom najbogatijeg čovjeka u selu izvadio dokument star trideset godina, gazda Osman nije pogledao ni pečat ni potpis.
Zagledao se u malu crvenu mrlju na donjem uglu papira i odjednom zatražio stolicu. Advokat je zatim postavio pitanje od kojeg su okupljeni seljani zanijemjeli: „Gospodine Osmane, gdje ste bili one noći kada je nestala šesta njiva?“ Samo dan ranije Osman je izbacio siromašnu udovicu Hasniju s posljednjeg komada zemlje koji je obrađivala.
Sada je pred njim stajao čovjek koji je, čini se, znao nešto što je gazda pokušavao sakriti punih trideset godina.
Hasnija je živjela u planinskom selu nedaleko od Travnika. Nakon muževljeve smrti ostala je sama sa šestogodišnjim sinom Farukom, starom kućom, nekoliko koza i desetak ovaca. Nije imala stalni posao, ali je obrađivala pet malih njiva razbacanih po okolnim brdima.
Samo je jedna pripadala njenoj porodici, dok je ostale uzimala u zakup ili obrađivala u zamjenu za dio uroda. Svakog proljeća sijala je krompir, kukuruz i grah, a ljeti kosila travu i pripremala sijeno.
Ustajala je mnogo prije svitanja. Najprije bi pomuzla koze, nahranila ovce i napunila metalne kante mlijekom.
Zatim bi pješice krenula prema pijaci, udaljenoj gotovo osam kilometara. Kada bi prodala mlijeko i sir, vraćala se kući i odlazila na njivu. Ruke su joj bile ispucale, a lice potamnjelo od sunca. Ipak, svake večeri sjedila je pored Faruka i pomagala mu učiti, iako sama nije završila više od četiri razreda škole.
Faruk je odmalena volio knjige. Dok su druga djeca trčala po livadama, on je čitao stare udžbenike koje mu je poklanjao učitelj. Govorio je majci da će jednog dana postati arhitekta i graditi kuće ljudima koji ih nemaju. Hasnija ga je slušala i smiješila se, ali noću bi često plakala, pitajući se kako će platiti njegovo školovanje.
Najveći dio zemlje u selu pripadao je Osmanu, bogatom gazdi koji je naslijedio veliko imanje. Njegov otac nekada je bio poslovni partner Hasnijinog pokojnog muža Jusufa.
Osman je često govorio da je Jusuf umro ostavivši neplaćene dugove i da Hasnija treba biti zahvalna što joj dopušta obrađivati njegove njive. Svake godine povećavao joj je zakupninu, a ona je pristajala jer nije imala gdje drugo sijati.
Kada je Faruk upisao fakultet u Sarajevu, Hasnija je prodala polovinu ovaca. Sljedeće godine prodala je još nekoliko koza.
Čuvala je svaku marku, kupovala najjeftiniju hranu i nosila istu odjeću godinama. Faruk joj je često govorio da će prekinuti studij i zaposliti se, ali majka nije dopuštala. Govorila je da se zemlja može ponovo zasijati, ali izgubljene godine školovanja niko ne može vratiti.
Jednog ljeta Osman joj je oduzeo prvu njivu, tvrdeći da je potrebna njegovom sinu. Sljedeće godine izgubila je još dvije. Četvrtu je morala napustiti zbog povećane zakupnine.
Ostala joj je samo mala parcela pored starog kamenog zida, na kojoj je godinama uzgajala krompir i kukuruz. Osman joj je obećao da tu njivu može obrađivati dok god bude mogla raditi.
Međutim, jednog hladnog oktobarskog jutra pojavio se s dvojicom radnika i naredio joj da odmah napusti parcelu. Rekao je da će na tom mjestu graditi skladište. Hasnija je kleknula pored vreće krompira i zamolila ga da joj dopusti završiti berbu.
Osman se nasmijao i rekao da nije njegova briga hoće li njen sin završiti fakultet. Zatim je naredio radnicima da izbace njene stvari preko kamenog zida.
Hasnija je stajala na putu, držeći motiku u rukama. Komšije su posmatrale prizor, ali niko nije smio prigovoriti. Osman je pred svima rekao da je njena porodica oduvijek živjela od tuđe milosti. Starica je tada prvi put podigla glas i odgovorila da njen muž nikada nije tražio milostinju. Osmanovo lice se promijenilo. Prišao joj je i tiho rekao da bi bilo pametnije da ne spominje mrtve.
Te večeri Hasnija je sjedila sama u kuhinji. Faruk je bio u Sarajevu, pripremajući završni ispit. Nije željela da ga uznemirava. Otvorila je staru drvenu škrinju u kojoj je čuvala muževljeve stvari.
Među izblijedjelim košuljama pronašla je fotografiju Jusufa i Osmanovog oca kako stoje pored kamenog zida. Na poleđini je bila napisana samo jedna rečenica: „Peta nije posljednja.“
Hasnija se sjetila da je muž pred smrt često spominjao neku šestu njivu. Govorio je da je zemljište nekada bilo podijeljeno drugačije i da će jednog dana sve biti jasno. Međutim, umro je prije nego što joj je išta objasnio. Ona je godinama mislila da je govorio o starim porodičnim sporovima i nikada nije pokušala saznati više.
Ujutro je pred Osmanovu kapiju stigao crni automobil. Iz njega je izašao advokat po imenu Mirza, noseći kožnu fasciklu. S njim je bio stariji čovjek kojeg niko u selu nije odmah prepoznao.
Advokat je zatražio da razgovara s Osmanom pred svjedocima. Kada je gazda izašao, Mirza je izvadio požutjeli dokument s crvenom mrljom na uglu i upitao ga za šestu njivu.
Osman je problijedio. Pokušao je reći da ne zna o čemu se radi, ali stariji čovjek pored advokata predstavio se kao Hamid,
nekadašnji općinski službenik. Rekao je da je prije trideset godina učestvovao u evidentiranju zemljišta i da je sačuvao kopiju jednog dokumenta koji nikada nije pravilno zaveden. Osman je počeo vikati da je Hamid prestar da bi se sjećao takvih stvari.
Mirza je mirno otvorio fasciklu. Pokazao je ugovor koji su potpisali Jusuf i Osmanov otac. U njemu je pisalo da je Jusuf prije trideset godina ustupio dio svog zemljišta za izgradnju seoskog puta, a zauzvrat je trebao dobiti drugu parcelu.
Međutim, zamjenska parcela nikada nije upisana na njegovo ime. Umjesto toga, kasnije se pojavila u evidenciji Osmanove porodice.
Hasnija je stigla pred kapiju upravo kada je advokat čitao dokument. Nije razumjela sve pravne izraze, ali je prepoznala muževljev potpis. Osman je tvrdio da je ugovor nevažeći i da je zemljište oduvijek pripadalo njegovoj porodici. Hamid je tada pokazao stari plan sela na kojem je šesta njiva bila označena crvenom bojom.
Međutim, Mirza je rekao da prava tajna nije samo u zemljištu. Objasnio je da je tokom istraživanja pronašao zapisnik o isplati novca koji je trebao pripasti Jusufu zbog ustupanja zemlje.
Na dokumentu je stajao potpis osobe koja je navodno preuzela novac, ali taj potpis nije odgovarao Jusufovom rukopisu. Advokat je već zatražio vještačenje.
Osman je pokušao otići u kuću, ali Hamid ga je zaustavio riječima da je vrijeme da se sazna istina. Ispričao je da je prije trideset godina bio pod pritiskom da promijeni određene zemljišne evidencije. Nije imao hrabrosti suprotstaviti se moćnim ljudima, ali je sačuvao kopije dokumenata. Godinama je šutio, sve dok ga nedavno nije pronašao mladić koji je istraživao porodičnu historiju.
Taj mladić bio je Faruk. Hasnija je ostala bez riječi kada je ugledala sina kako izlazi iz drugog automobila. Faruk joj je prišao i zagrlio je. Rekao je da je posljednjih mjeseci, uz pomoć profesora i advokata, istraživao stare planove sela za završni fakultetski rad. Tako je slučajno naišao na razlike u zemljišnim evidencijama i počeo postavljati pitanja.
Hasnija je zaplakala, ali Faruk joj je rekao da još ne zna kakva će biti konačna odluka. Dokumenti su ukazivali na nepravilnosti, ali bilo je potrebno provesti postupak pred nadležnim organima. Nije želio davati lažna obećanja. Ipak, bio je siguran da majka više neće morati sama razgovarati s Osmanom.
Nekoliko mjeseci kasnije utvrđeno je da je zamjenska parcela zaista bila pogrešno evidentirana i da Hasnijina porodica ima osnov za ispravku zemljišnih upisa. Pokrenut je i postupak provjere sporne isplate.
Osman više nije mogao tvrditi da je cijela priča izmišljena, a seljani su prvi put počeli otvoreno govoriti o starim nepravdama.
Faruk je završio fakultet i pronašao posao u Sarajevu. Pomogao je majci obnoviti kuću i kupiti nekoliko novih koza. Hasnija više nije morala obrađivati pet tuđih njiva niti pješice nositi teške kante mlijeka na pijacu. Ipak, svakog proljeća izlazila je na malu parcelu pored kamenog zida i sijala nekoliko redova kukuruza.
Jednog dana Faruk ju je upitao zašto još radi kada više ne mora. Hasnija se nasmiješila i rekla da zemlja pamti svaki korak čovjeka koji je obrađuje.
Zatim je pogledala sina i dodala da je cijelog života vjerovala kako će joj trud jednog dana donijeti mir, ali nikada nije očekivala da će upravo njegovo školovanje pomoći otkriti istinu o očevom naslijeđu.
Te večeri Hasnija je otvorila staru škrinju i položila kopiju ugovora pored Jusufove fotografije. Nije osjećala mržnju prema Osmanu. Samo tugu zbog godina koje je provela vjerujući da nema pravo ni na šta osim na vlastiti rad. Sada je znala da je njen muž pokušao zaštititi porodicu, ali da su dokumenti i ljudska pohlepa sakrili ono što im je pripadalo.
Kada je sunce zašlo iza brda, Hasnija je sjela pred kuću i slušala zvona koza koje su pasle u dvorištu. Sjetila se svih jutara kada je ustajala prije zore, svih njiva koje je obrađivala i svih poniženja koja je trpjela.
A onda je pogledala sina koji je sjedio pored nje i shvatila da najveća pobjeda nije bila pronađena šesta njiva, nego činjenica da je odgojila čovjeka koji je imao hrabrosti tražiti istinu tamo gdje su drugi godinama šutjeli.
KRAJ