Kada su se dvije sestre nakon dvadeset godina vratile iz Njemačke, nisu prvo pitale majku koliko je bolesna niti zašto joj kuća prokišnjava. Starija je spustila kofer na zemlju i upitala:
„Majko, gdje je stara knjiga dugova?“ Sedamdesetogodišnja Rahima toliko je problijedjela da je morala sjesti.
Tu knjigu nije otvorila petnaest godina, otkako je jedne noći pred njenom kućom stajao čovjek koji joj je zaprijetio da će joj kćerke platiti za svaku riječ koju izgovori. Još strašnije bilo je što je mlađa kćerka iz torbe izvadila fotografiju na kojoj je taj čovjek stajao pored njihovog pokojnog oca.
Rahima je živjela u selu nedaleko od Srebrenika, u kući s malim voćnjakom i kamenitom njivom. Kada joj je muž Mustafa umro, ostala je sama s dvije djevojčice, Selmom i Eminom. Imala je nekoliko ovaca, staru kravu i komad zemlje na kojem je sijala kukuruz.
Nije znala voziti traktor niti je imala novca da plati radnike. Zato je sama uzimala plug, popravljala ogradu i obrađivala njivu. Ruke su joj bile ispucale od hladnoće, a leđa savijena od teškog rada.
Njena bogata rodbina živjela je na drugom kraju sela. Mustafin stariji brat Osman imao je veliku kuću, traktore i nekoliko prodavnica.
Njegova supruga Džemila često je dolazila kod Rahime samo da bi joj pokazala novu odjeću ili nakit. Kada bi vidjela Rahimine ruke, govorila je da nijedna ugledna žena ne bi smjela tako izgledati. Osman bi se smijao i dodavao da Rahima nikada neće uspjeti školovati dvije kćerke, jer se od kukuruza i nekoliko ovaca ne može napraviti budućnost.
Rahima nije odgovarala na uvrede. Svakog proljeća sijala je kukuruz, a ljeti kosila travu i pripremala sijeno. Kada bi stigla jesen, prodavala je ovce kako bi kupila djevojčicama knjige i platila put do škole.
Selma je bila odlična učenica i sanjala je da postane pravnica. Emina je voljela matematiku i željela studirati ekonomiju. Majka ih je svake večeri podsjećala da je znanje jedino bogatstvo koje im niko ne može oduzeti.
Jedne zime Rahima se teško razboljela. Nije mogla raditi gotovo mjesec dana, pa je morala posuditi novac od Osmana.
On joj je dao određenu svotu, ali je tražio da potpiše papir i obeća da će dug vratiti nakon prodaje ovaca. Rahima je pristala jer nije imala izbora. Kada je nekoliko mjeseci kasnije donijela novac, Osman joj je rekao da duguje mnogo više zbog kamata. Pokazao joj je debelu knjigu u kojoj je zapisivao sve dugove koje su mu seljaci imali.
Rahima je pokušala objasniti da nikada nije pristala na takve kamate. Osman se nasmijao i rekao da je potpisala papir, pa sada mora platiti.
Godinama je vraćala novac, ali dug nikada nije nestajao. Svaki put kada bi prodala ovcu ili vreću kukuruza, Osman bi upisao novu stavku. Rahima je počela voditi vlastitu evidenciju u maloj plavoj bilježnici, ali je nije pokazivala nikome.
Kada su Selma i Emina završile srednju školu, dobile su priliku da nastave školovanje u Njemačkoj. Rahima je prodala gotovo sve ovce kako bi im kupila karte i pomogla tokom prvih mjeseci. Na rastanku im je rekla da se ne vraćaju dok ne završe ono što su započele. Djevojke su plakale, obećavajući da će jednog dana majci vratiti sve što je za njih učinila.
U Njemačkoj su sestre radile i studirale. Selma je završila pravo, a Emina ekonomiju. Godine su prolazile, ali zbog posla i porodičnih obaveza rijetko su dolazile u Bosnu. Majka im je uvijek govorila da je dobro i da joj ništa ne nedostaje.
Nije spominjala da joj Osman i dalje dolazi tražiti novac niti da je nekoliko puta pokušao uzeti dio njene zemlje kao naknadu za dug.
Jednog dana Emina je pronašla staro majčino pismo koje je sačuvala još iz studentskih dana. U njemu je Rahima napisala da je prodala posljednje dvije ovce i da više nema čime platiti Osmanove zahtjeve.
Na kraju pisma stajala je rečenica koju Emina ranije nije razumjela: „Ako se ikada vratite, potražite plavu knjigu, jer u njoj nije samo moj dug.“
Emina je pokazala pismo Selmi. Sestre su odlučile istražiti šta se dogodilo. Nazvale su nekoliko rođaka, ali niko nije želio razgovarati o Osmanovim poslovima.
Jedna starija komšinica rekla im je da je Rahima godinama bila ponižavana i da je često plakala nakon Osmanovih posjeta. Zatim je spomenula da je prije petnaest godina pred Rahiminom kućom došlo do velike svađe, nakon koje je starica prestala govoriti o dugovima.
Selma je angažovala advokata u Bosni i zatražila kopije starih ugovora. Emina je pregledala finansijske podatke koje su uspjele pronaći. Ubrzo su otkrile da su neki iznosi u Osmanovim potraživanjima bili neobično veliki.
Još čudnije bilo je što se u nekoliko dokumenata pojavljivao potpis njihovog pokojnog oca, iako su dokumenti nastali godinama nakon njegove smrti.
Dvadeset godina nakon odlaska u Njemačku sestre su se vratile u selo. Kada su stigle pred kuću, Rahima ih je dočekala sa suzama radosnicama.
Međutim, čim su spomenule staru knjigu dugova, lice joj se promijenilo. Rekla je da ne želi probleme i da je najbolje zaboraviti prošlost. Selma ju je zagrlila i obećala da neće učiniti ništa što bi je ugrozilo.
Rahima je dugo šutjela, a zatim ih odvela u staru štalu. Iza drvene pregrade nalazila se mala metalna kutija. U njoj je bila plava bilježnica, nekoliko računa i fotografija Mustafe s Osmanom. Rahima je objasnila da je sve čuvala jer je muž prije smrti govorio da brat nije uvijek pošten prema ljudima.
Nikada nije znala šta je tačno mislio, ali je nakon njegove smrti počela primjećivati neobične stvari.
Selma je otvorila bilježnicu. Na prvim stranicama bile su zapisane prodaje ovaca, kukuruza i sira. Zatim su slijedili iznosi koje je Rahima vraćala Osmanu.
Emina je pažljivo računala i shvatila da je majka tokom godina platila mnogo više nego što je prvobitno posudila. Međutim, na posljednjim stranicama nalazili su se zapisi koji nisu imali veze s njenim dugom.
Rahima je objasnila da je Mustafa prije smrti povremeno pomagao Osmanu u vođenju poslovnih knjiga. Kada je primijetio nepravilnosti, počeo je zapisivati određene iznose u posebnu bilježnicu. Nakon njegove smrti Osman je tražio tu bilježnicu, ali Rahima mu je rekla da ne zna gdje se nalazi. Tek mnogo kasnije pronašla ju je među muževim stvarima i nastavila u nju zapisivati vlastite uplate.
Selma je shvatila da se u knjizi možda nalazi dokaz o mnogo većoj prevari. Neki zapisi odnosili su se na prodaju zemlje koja je pripadala drugim porodicama.
Drugi su pokazivali da su određeni dugovi naplaćivani više puta. Sestre su odlučile odnijeti dokumente advokatu, ali prije toga željele su razgovarati s Osmanom.
Sljedećeg jutra otišle su u njegovu veliku kuću. Osman ih je dočekao s osmijehom, govoreći da je ponosan što su postale uspješne žene.
Međutim, kada je Selma spomenula plavu knjigu, osmijeh mu je nestao. Rekao je da su to stare porodične stvari koje ne treba otvarati. Emina je tada pokazala kopije dokumenata s očevim potpisom i upitala kako je moguće da je mrtav čovjek potpisivao ugovore.
Osman je počeo vikati da su dokumenti lažni i da ga žele osramotiti. Selma je mirno odgovorila da će o njihovoj autentičnosti odlučiti stručnjaci. Zatim mu je rekla da su već podnijele zahtjev za provjeru zemljišnih upisa i finansijskih evidencija. Osman je pokušao zaprijetiti, ali sestre su ostale mirne.
Nekoliko mjeseci kasnije vještačenje je pokazalo da su pojedini potpisi na dokumentima bili falsifikovani. Pokrenuti su postupci za ispravku nepravilnih upisa i preispitivanje dugova. Rahima je konačno dobila potvrdu da su njene uplate bile veće od stvarnog duga, a Osman više nije mogao zahtijevati novac na osnovu spornih evidencija.
Selo je dugo pričalo o povratku sestara iz Njemačke. Ljudi koji su se nekada smijali Rahiminim ispucalim rukama sada su govorili da je odgojila dvije izuzetne žene.
Selma i Emina obnovile su majčinu kuću i pomogle joj da prestane raditi najteže poslove. Ipak, Rahima je svakog proljeća izlazila na njivu i gledala kako mladi kukuruz raste.
Jednog dana Emina ju je upitala zašto još čuva staru plavu knjigu kada su dugovi konačno razjašnjeni.
Rahima se nasmiješila i rekla da je to jedini dokaz koliko je puta pala i ponovo ustala. Zatim je pogledala svoje kćerke i dodala da nikada nije radila zbog bogatstva, nego da one ne moraju živjeti u strahu od tuđih odluka.
Te večeri Selma je uzela majčine ruke u svoje. Bile su grube, ispucale i pune ožiljaka. Rekla joj je da su upravo te ruke platile njihove knjige, putovanja i diplome.
Emina je dodala da nijedan uspjeh u Njemačkoj ne bi bio moguć bez majčine žrtve. Rahima je zaplakala, ali ovoga puta od sreće.
A kada je sunce zašlo iza brda, Rahima je zatvorila staru knjigu dugova i položila je u drvenu škrinju. Shvatila je da najveći dug u njenom životu nikada nije bio zapisan na papiru. Bio je to dug ljubavi koji su njene kćerke nosile u srcima, a koji su vratile ne novcem, nego istinom, poštovanjem i povratkom kući.
KRAJ