Kada se Elma poslije gotovo godinu dana vratila u rodno selo, majku nije zatekla pred kućom, nego kod komšinice koja se oporavljala nakon operacije. Odlučila je iskoristiti nekoliko sati i srediti staru sobu u kojoj je odrasla, ne sluteći da će među stvarima koje je godinama smatrala bezvrijednim pronaći najteži dokaz vlastitog školovanja.
Na dnu drvenog ormara ležala je izblijedjela smeđa marama koju je njena majka Fadila svakog petka vezivala oko glave prije nego što bi krenula prema pijaci s korpom jaja i nekoliko komada domaćeg sira. Elma se nasmiješila kada ju je ugledala, podigla je i osjetila da je jedan rub neobično tvrd. Šav je bio ručno zatvoren, pa ga je pažljivo otvorila i iz unutrašnjosti izvukla nekoliko puta presavijen list papira.
Na njemu nisu bili recepti, dugovi niti imena kupaca. Bio je to spisak s datumima, sitnim iznosima i kratkim rečenicama koje su počinjale gotovo uvijek isto: „Ove sedmice neću…“ Elma je čitala red po red sve dok nije sjela na pod pored ormara.
Tek tada je shvatila da knjige koje je godinama dobijala novcem s pijace nisu plaćene samo jajima i sirom. Njena majka je uz svaki poslani iznos sa svog života skidala nešto malo, toliko tiho da kćerka nikada nije primijetila.
Fadila Kapić ostala je sama s Elmom kada je djevojčica imala trinaest godina. Njen muž Ismet radio je na građevini i stradao nakon pada s krova. Porodica je imala malu kuću, nekoliko kokoši, dvije koze i komad zemlje dovoljan za baštu.
Nije to bilo imanje od kojeg se moglo ozbiljno živjeti, ali Fadila je znala praviti sir, uzgajati povrće i štedjeti gotovo sve što bi drugi smatrali premalim da vrijedi sačuvati. Nakon Ismetove smrti upravo su te sitnice postale njihov način preživljavanja.
Elma je voljela školu, posebno knjige. Kao djevojčica čitala je sve što bi pronašla, od starih romana koje joj je donosila učiteljica do novina u koje je trgovac zamotavao robu. Fadila je brzo shvatila da njena kćerka ne sanja o odlasku iz sela zato što se stidi mjesta u kojem je odrasla.
Željela je učiti. Kada je Elma završila osnovnu školu s odličnim uspjehom, majka je odlučila da joj siromaštvo neće odrediti koliko daleko smije nastaviti.
Svakog petka u obližnjem gradiću održavala se pijaca. Fadila bi ustajala prije pet sati, pregledala jaja, zamotala sir u čistu tkaninu i sve složila u dvije korpe. Kada nije imala prevoz, hodala bi gotovo četiri kilometra do glavnog puta i tamo čekala autobus.
Na glavi je uvijek nosila istu smeđu maramu koju joj je Ismet kupio nekoliko godina prije smrti. Ljeti ju je štitila od sunca, a zimi bi njome prekrivala uši dok je čekala na hladnoći.
Prvih godina novac s pijace koristila je za Elmine srednjoškolske knjige, autobus i užinu. Fadila bi po povratku istresla sitniš na kuhinjski sto i odvojila ono što mora ostati za brašno, ulje i hranu za životinje. Sve ostalo spremala je u malu kovertu. Ako bi prodala više nego obično, nije kupovala ništa dodatno sebi. Govorila je da dobar petak znači da će Elma sljedeće sedmice imati manje briga.
Kada je Elma završila srednju školu, željela je studirati književnost i jezik. Znala je da majka nema novca za život u gradu i predložila je da se zaposli. Fadila je odbila. Tvrdila je da prodaja na pijaci ide bolje nego ranije i da je počela praviti više sira.
Elma nije znala da su dvije koze već bile stare i da količina mlijeka opada. Majka je nadoknađivala razliku tako što je prihvatala dodatne poslove kod susjeda, a dio hrane koju bi dobila kao naknadu prodavala petkom zajedno sa svojom robom.
Tada je nastao spisak u marami. Fadila nije vodila klasičnu evidenciju troškova. Svaki put kada bi joj nedostajalo nekoliko maraka za iznos koji je željela poslati kćerki, zapisala bi čega će se odreći do sljedeće pijace.
Jedne sedmice nije kupila kafu. Druge je odlučila da neće zamijeniti svoje stare gumene čizme. Treće je odgodila kupovinu drva i nekoliko sedmica ložila granje koje je skupljala na rubu šume.
Papir je skrivala u porubu marame jer je to bilo jedino mjesto za koje je bila sigurna da ga Elma neće slučajno pronaći tokom posjeta.
Nakon svake pijace dodala bi novu rečenicu. „Ne kupovati novi kaput, stari može još jednu zimu“, napisala je jedne godine.
Nekoliko redova niže stajalo je da će popraviti zub tek sljedećeg mjeseca jer Elmi trebaju tri knjige. Na drugom mjestu zapisala je da neće prodati sva jaja, ali je zatim precrtala rečenicu i dodala da ih ipak mora odnijeti na pijacu jer je stigao račun za studentski dom.
Elma ništa od toga nije znala. Kada bi došla kući i primijetila majčin stari kaput, Fadila bi rekla da joj novi ne treba.
Kada bi pitala zašto su čizme ponovo zakrpane, majka bi se našalila da današnje čizme ionako nisu kvalitetne kao stare. Ako bi Elma otvorila frižider i vidjela malo hrane, Fadila bi objasnila da je prethodnog dana bila kod komšinice na ručku.
Najviše je skrivala petkom. Nakon dobre prodaje Fadila bi ponekad mogla sebi kupiti komad mesa, voće ili nešto što nije uzgajala kod kuće.
Umjesto toga odlazila bi pravo u poštu. Elma je tako početkom svake sedmice dobijala male iznose uz istu poruku da kupi knjige koje joj trebaju i da ne štedi na učenju. Djevojka je vjerovala da majka kod kuće ima dovoljno jer joj Fadila nikada nije dozvolila da čuje strah u njenom glasu.
Godine su prolazile, a Elma je završila fakultet. Postala je profesorica i kasnije počela raditi u velikoj školi u gradu. Od prve ozbiljne plate kupila je majci novi kaput.
Fadila ga je nosila kada bi kćerka došla, ali je za pijacu i dalje često oblačila stari jer se bojala da novi ne uprlja. Elma joj je slala novac, a majka ga je prihvatala samo djelimično. Govorila je da sada prodaje manje i da na pijacu ide više zbog ljudi nego zbog zarade.
U stvarnosti, Fadila je s godinama sve teže nosila korpe. Koljena su je boljela, ruke postajale slabije, a put do autobusa duži nego što ga je pamtila. Ipak, petkom je još nekoliko godina odlazila s manjom količinom jaja i sira.
Nije više plaćala Elmine knjige. Počela je odvajati sitne iznose za djecu iz sela čije roditelje je poznavala. Jednom je kupila školski ruksak djevojčici koja je koristila sestrin stari, drugi put platila nekoliko udžbenika dječaku čiji je otac ostao bez posla.
Elma je za taj dio majčinog života saznala tek kada je pronašla maramu. Na papiru su nakon njenih studentskih godina počela stajati druga imena, uglavnom samo inicijali.
Pored njih su bili zapisi o sveskama, prevozu i knjigama. Majka nije prestala pretvarati pijacu u obrazovanje kada je njena kćerka diplomirala. Samo je počela pomagati drugoj djeci.
Najviše je Elmu pogodio posljednji dio starog spiska. Fadila je nekoliko mjeseci prije nego što je prestala ići na pijacu zapisala da joj više ništa ne treba za Elmu jer je kćerka sada „svoja žena i ima svoje knjige“. Ispod toga je dodala da bi novac od posljednjih nekoliko prodaja voljela ostaviti za neko dijete koje još nije stiglo tamo gdje želi. Posljednja rečenica bila je kratka, ali Elma ju je pročitala nekoliko puta: „Ako sam mogla bez nečega da moje dijete ne bude bez budućnosti, onda sam uvijek imala dovoljno.“
Kada se Fadila vratila od komšinice, zatekla je kćerku za kuhinjskim stolom sa smeđom maramom pred sobom.
Odmah je shvatila šta je pronašla. Nije pokušala umanjiti ono što je zapisala, ali nije ni željela da Elma plače zbog toga. Objasnila joj je da spisak nikada nije bio napravljen da bi jednog dana dokazala koliko se žrtvovala. Pisala ga je zato što joj je bilo lakše odreći se nečega kada zna tačno šta će to odricanje omogućiti.
Elma nije pokušala majci vratiti vrijednost svakog nepopravljenog zuba, kaputa, para čizama ili preskočene kupovine.
Znala je da bi time pretvorila majčin život u račun, upravo ono što Fadila nikada nije željela. Umjesto toga pitala ju je za djecu čiji se inicijali nalaze na kraju spiska. Fadila joj je ispričala njihove priče, ali je insistirala da pomoć ostane diskretna i da nijedno dijete ne bude javno označeno kao siromašno.
Nekoliko mjeseci kasnije Elma je u školi pokrenula malu razmjenu udžbenika. Učenici koji više nisu trebali očuvane knjige mogli su ih ostaviti, a drugi ih besplatno uzeti bez objašnjavanja finansijske situacije. Dio kolega pridružio se projektu, a ubrzo su počeli prikupljati i sredstva za prevoz učenika iz udaljenih sela. Elma nije projekat nazvala po majci jer je znala da Fadila to ne bi željela.
Jedino što je sačuvala bila je smeđa marama. Pažljivo je ponovo zatvorila njen porub, ali papir nije vratila unutra.
Stavila ga je u malu drvenu kutiju zajedno sa svojom prvom studentskom knjižicom i jednom starom knjigom koju joj je majka kupila od novca zarađenog na pijaci. Maramu je vratila Fadili, koja ju je još ponekad stavljala na glavu kada bi petkom otišla do grada, sada bez teških korpi i bez potrebe da broji svaki novčić.
Godinama su ljudi na pijaci gledali Fadilu kako slaže jaja i sir na mali sto, a niko nije znao šta se događa nakon što posljednji kupac ode.
Vidjeli su prazne korpe s kojima se vraćala kući, ali nisu vidjeli stvari koje nije donosila sebi: novi kaput, bolje čizme, popravljen zub, meso za nedjeljni ručak ili drva koja bi joj olakšala zimu.
Sve te neobavljene kupovine putovale su u grad u obliku Elminih knjiga. Kćerka je to shvatila tek mnogo godina kasnije, kada je u porubu stare majčine marame pronašla spisak života koji je Fadila malo-pomalo smanjivala da bi njen mogao postati veći.
Tada je Elma razumjela da joj majka svakog petka nije slala samo novac s pijace. Slala joj je komadiće vlastite udobnosti, pretvarajući ono bez čega je mogla živjeti u knjige bez kojih njena kćerka možda nikada ne bi stigla do života koji danas ima. KRAJ