Kada su se dvije sestre nakon sedamnaest godina vratile iz inostranstva i kupile staru pijacu na kojoj je njihova majka prodavala povrće, cijelo selo pomislilo je da su izgubile razum.
Njihova majka Behija još je živjela u kući čiji je krov prokišnjavao, a one su potrošile gotovo svu ušteđevinu na oronulu pijacu predviđenu za rušenje. Bogati trgovci ponovo su se smijali, baš kao nekada kada je Behija stajala na kiši s dvije korpe krompira.
Međutim, na dan svečanog otvaranja obnovljene pijace, sestre su pred okupljene mještane iznijele staru drvenu tablu s imenima trideset dvije žene.
Ispod svakog imena bio je upisan datum, a pored posljednjeg stajala je rečenica koju je njihova majka izgovorila prije dvadeset godina. Kada je otkriveno zašto su ta imena bila sačuvana, čak je i trgovac koji je Behiju najviše ponižavao počeo plakati.
Behija Kovačević živjela je u malom selu nedaleko od Travnika, okruženom zelenim brdima i voćnjacima.
Njen muž Mehmed umro je kada su njihove kćerke, Nejra i Lamija, imale deset i sedam godina. Iza njega su ostali stara kuća, mala bašča i nekoliko stabala šljive.
Behija nije imala stalno zaposlenje, pa je počela uzgajati krompir, luk, mrkvu, kupus i grah. Svakog proljeća obrađivala je zemlju, ljeti nosila vodu iz bunara, a u jesen skupljala posljednje plodove prije snijega.
Kada bi povrće sazrelo, slagala ga je u dvije pletene korpe i pješačila šest kilometara do gradske pijace. Nije imala novca za natkriveni štand, pa je prodavala pored vanjskog zida, često potpuno mokra.
Najbolja mjesta na pijaci pripadala su bogatim trgovcima koji su imali kamione, skladišta i velike nadstrešnice.
Među njima je najglasniji bio Sead Velić, vlasnik tri štanda i velike hladnjače. Kada bi Behija stigla sa svojim korpama, Sead bi govorio da se od nekoliko glavica kupusa ne mogu školovati dvije djevojčice. Jednog jutra, dok je kiša snažno padala, pred kupcima joj je rekao da bi bilo pametnije da kćerke nauči kopati njivu nego sanjati fakultete.
Behija nije odgovorila, samo je prekrila povrće najlonom i nastavila čekati kupce. Te večeri Nejra je primijetila da majka plače dok suši mokru maramu pored peći. Obećala joj je da će jednog dana završiti fakultet i kupiti joj kuću u kojoj nikada neće prokišnjavati krov.
Godine su prolazile, a djevojčice su rasle uz majčinu upornost. Nejra je željela postati doktorica, dok je Lamija pokazivala veliki talenat za matematiku i ekonomiju.
Behija je prodavala sve više povrća, ali troškovi školovanja stalno su rasli. Kada je Nejra upisala medicinski fakultet u Sarajevu, majka je prodala posljednju kravu kako bi platila smještaj. Tri godine kasnije Lamija je također krenula na fakultet.
Behija je tada počela raditi i na tuđim njivama, a vikendom je odlazila na pijacu. Nikada nije kupovala novu odjeću, a zimski kaput nosila je toliko dugo da su mu rukavi postali potpuno izlizani.
Jedne zime Behija se ozbiljno razboljela. Danima je imala temperaturu, ali je ipak otišla na pijacu jer je Lamiji trebalo poslati novac za studentski dom. Kiša je padala cijelo jutro, a vjetar joj je probijao mokri kaput.
Pred zatvaranje pijace srušila se pored svojih korpi. Ljudi su se okupili oko nje, ali Sead je nervozno govorio da treba ukloniti povrće kako kupci ne bi zapinjali.
Tada joj je prišla starija prodavačica Zilha, koja je godinama prodavala domaći sir i jaja. Pokrila je Behiju svojim kaputom, pozvala pomoć i odnijela njene korpe na sigurno. Od tog dana dvije žene postale su bliske prijateljice.
Zilha je bila udovica koja je živjela sama u maloj kući na kraju sela. Nije imala djece, ali je često govorila da su joj sve siromašne majke na pijaci poput porodice. Kada bi neka žena došla bez dovoljno novca za zakup mjesta,
Zilha bi joj pomogla koliko je mogla. Jednog dana počela je zapisivati imena žena kojima je Behija potajno ostavljala povrće. Behija to nije znala, jer nikada nije tražila zahvalnost.
Ako bi vidjela da neka majka nema dovoljno hrane za djecu, spakovala bi nekoliko krompira, luka ili mrkve i ostavila ih pored njene korpe. Zilha je sve zapisivala u staru svesku, uvjerena da takva dobrota ne smije biti zaboravljena.
Nakon nekoliko godina Zilha je teško oboljela. Prije smrti predala je svoju svesku starom čuvaru pijace, Hamzi, i zamolila ga da je sačuva.
Rekla mu je da jednog dana, kada Behijine kćerke odrastu, treba pokazati koliko je njihova majka pomagala drugima iako sama nije imala gotovo ništa. Hamza je svesku zaključao u malu prostoriju iza skladišta.
Godine su prolazile, uprava pijace se mijenjala, a stari štandovi polako propadali. Hamza je otišao u penziju, ali nikada nije zaboravio obećanje dato Zilhi. Kada je čuo da se pijaca prodaje, odlučio je pronaći Nejru i Lamiju prije nego što dokumenti i uspomene budu uništeni.
Nejra je u međuvremenu završila medicinu i otišla raditi u Austriju, dok je Lamija završila ekonomiju i zaposlila se u Njemačkoj. Obje su redovno slale novac majci, ali Behija je nastavila živjeti skromno. Govorila je da joj ne treba ništa osim njihovog zdravlja i sreće.
Kada su se nakon sedamnaest godina odlučile vratiti u Bosnu, Hamza ih je pronašao i ispričao im za Zilhinu svesku.
Sestre su bile zapanjene. Znale su koliko je majka teško živjela, ali nisu znale da je od svoje skromne zarade pomagala i drugim porodicama. Kada su pročitale imena trideset dvije žene, shvatile su da majčina žrtva nije bila ograničena samo na njihovo školovanje.
U svesci su se nalazile kratke bilješke o svakoj porodici. Jedna žena ostala je bez muža i nije imala čime nahraniti troje djece.
Drugoj je kuća izgorjela, a treća je mjesecima bila bolesna. Behija im je donosila povrće, ponekad ostavljala nekoliko maraka, a nekima je pomagala da prodaju vlastite proizvode.
Najpotresnija bilješka odnosila se na mladu majku koja je jedne zime došla na pijacu s bebom u naručju. Nije imala novca ni za hljeb, pa joj je Behija dala gotovo sve što je tog dana donijela. Zilha je zapisala da je Behija te večeri otišla kući praznih korpi, ali nasmijana, jer je znala da jedna porodica neće zaspati gladna.
Nejra i Lamija odlučile su da staru pijacu neće prepustiti rušenju. Kupile su je i započele obnovu, ali nisu željele napraviti običan trgovački centar.
Nejra je predložila da dio prostora bude namijenjen besplatnoj prodaji za siromašne žene, dok je Lamija napravila plan prema kojem će dio prihoda pomagati školovanje djece iz okolnih sela. Sačuvale su i staru drvenu tablu na kojoj je Hamza, prema Zilhinim zapisima, ispisao imena žena kojima je Behija pomogla.
Tablu su postavile na posebno mjesto, ali su majci odlučile pokazati sve tek na dan otvaranja. Behija nije znala za svesku niti za pravi razlog kupovine pijace.
Kada je saznala da su kćerke kupile pijacu, Behija je bila zabrinuta. Nije mogla razumjeti zašto su potrošile toliko novca na mjesto koje je za nju predstavljalo godine poniženja.
Govorila im je da je mogla živjeti u staroj kući još mnogo godina i da joj nije potrebna nikakva velika imovina. Kćerke su je samo molile da sačeka otvaranje. Tokom narednih mjeseci radnici su popravljali krovove,
uređivali štandove i postavljali klupe. Na mjestu gdje je Behija nekada stajala na kiši napravljen je veliki natkriveni prostor za žene koje prodaju male količine domaćih proizvoda. Iznad ulaza postavljena je tabla s nazivom koji je do posljednjeg dana ostao prekriven platnom.
Na dan otvaranja okupilo se gotovo cijelo selo. Došli su nekadašnji trgovci, općinski predstavnici i mnoge žene koje su godinama prodavale na pijaci. Među njima je bio i Sead Velić, sada star i bolestan.
Kada je ugledao Behiju kako stoji pored kćerki, spustio je pogled. Nejra je pred okupljenima počela čitati dijelove Zilhine sveske, a Lamija je pokazivala fotografije žena kojima je njihova majka pomagala. Behija je bila zbunjena, jer se mnogih događaja više nije ni sjećala.
Kada je čula imena žena koje su zahvaljujući njenoj pomoći prehranile djecu, oči su joj se napunile suzama. Tada su sestre otkrile staru drvenu tablu s trideset dva imena.
Među okupljenima se nalazila i žena po imenu Sabina, koja je nekada bila mlada majka s bebom u naručju.
Sada je imala odraslog sina koji je završio fakultet i radio kao učitelj. Sabina je prišla Behiji i ispričala da je upravo ona žena kojoj je jedne zime dala gotovo sve povrće.
Rekla je da joj taj dan nikada nije izašao iz sjećanja, jer je bila spremna odustati od svega, a Behijina dobrota vratila joj je vjeru u ljude.
Zatim je pokazala prema svom sinu, koji je stajao pored nje. Mladić je prišao Behiji, zagrlio je i zahvalio joj što je pomogla njegovoj majci kada niko drugi nije želio. Behija je tada prvi put shvatila koliko daleko može stići jedno malo dobro djelo.
Najveće iznenađenje dogodilo se kada je Lamija pročitala posljednju Zilhinu bilješku. U njoj je pisalo da je Behija jednom, nakon posebno teškog dana,
rekla kako ne želi da njene kćerke odrastu samo da bi imale mnogo novca. Željela je da jednog dana budu dovoljno uspješne da pomognu drugima, jer je vjerovala da se siromaštvo ne pobjeđuje samo punim džepovima nego i otvorenim srcem.
Zilha je zapisala da su te riječi izgovorene dok je Behija sjedila na mokroj klupi, s praznim korpama i promrzlim rukama. Kada je Lamija završila čitanje, cijela pijaca utihnula je. Čak je i Sead počeo plakati, shvativši da je godinama ismijavao ženu koja je imala manje od njega, ali je davala mnogo više.
Nejra i Lamija tada su otkrile pravi razlog kupovine pijace. Nisu željele majci pokloniti samo novu kuću, nego sačuvati mjesto na kojem je njena dobrota promijenila živote mnogih porodica.
Obnovljena pijaca dobila je naziv „Behijina ruka“, a na njenom ulazu postavljena je ploča s riječima da nijedna majka koja pošteno radi ne smije biti ponižena zbog siromaštva.
Od tog dana siromašne žene mogle su besplatno koristiti određene štandove, a djeca iz porodica bez stalnih prihoda dobijala su pomoć za školovanje. Behija je stajala između svojih kćerki i plakala, ali prvi put njene suze nisu bile posljedica poniženja. Bile su to suze žene koja je shvatila da nijedan njen trud nije bio uzaludan.
Nekoliko sedmica kasnije kćerke su popravile krov stare kuće, ali Behija nije željela preseliti se u novu. Rekla im je da su joj stari zidovi čuvali uspomene na muža i njihovo djetinjstvo.
Svake subote odlazila je na obnovljenu pijacu, sjedila ispod velike nadstrešnice i razgovarala sa ženama koje su prodavale povrće, med i domaći sir. Kada bi neka mlada majka rekla da se stidi svojih malih korpi, Behija bi joj pokazala staru fotografiju na kojoj stoji mokra pored nekoliko glavica kupusa. Govorila bi joj da nikada ne potcjenjuje ono što poštene ruke mogu izgraditi.
A selo je konačno razumjelo zašto dvije kćerke nisu kupile majci novu kuću, nego staru pijacu na kojoj je provela pola života. Nisu željele izbrisati njenu prošlost, nego pretvoriti godine njenog siromaštva u budućnost za druge porodice. Tako su dvije korpe povrća, koje su nekada bile razlog podsmijeha, postale simbol dobrote koju ni vrijeme ni bogatstvo nisu mogli nadmašiti. KRAJ