Kada su se jednog vedrog septembarskog jutra pred starom kućom Mejre Smajlović zaustavila dva tamna automobila i veliki bijeli kombi, gotovo niko u selu nije znao ko dolazi.
Mejra je u tom trenutku sjedila na niskoj drvenoj klupi kraj štale i popravljala staru vunenu torbu koju je godinama nosila na pašnjake. Iako više nije svakodnevno čuvala ovce, nije mogla baciti torbu u kojoj je nekada nosila komad hljeba, flašu vode i malu bilježnicu s računima.
Tek kada je čula poznat glas, podigla je glavu i ugledala svoja dva sina kako ulaze kroz kapiju. Najstariji Nermin izašao je iz prvog automobila, a mlađi Samir iz drugog. Mejra je odmah krenula prema njima, ali se zaustavila kada je primijetila da iz kombija izlaze još neki ljudi i počinju istovarati stolice, kutije i veliku drvenu tablu.
Ubrzo su se pred njenom kućom pojavile komšije, djeca, rođaci i nekoliko ljudi iz susjednih sela. Put je postao gotovo neprohodan. Među okupljenima su stajali i oni koji su se prije mnogo godina smijali Mejri dok je u starim čizmama vodila tuđe ovce prema brdu i govorili da posljednju zarađenu marku šalje sinovima koji će je, čim završe škole, zaboraviti.
Mejra još nije znala da su se Nermin i Samir vratili upravo zato što su nedavno pronašli njenu malu bilježnicu i konačno saznali koliko je svaka marka koju im je slala zapravo koštala.
Mejrin muž Ismail umro je kada su dječaci bili još u srednjoj školi. Radio je sezonske poslove u šumi i godinama se borio s bolešću srca, ali niko nije očekivao da će tako rano otići. Nermin je tada imao sedamnaest godina, a Samir četrnaest.
Porodica nije posjedovala veliko imanje. Imali su staru kuću, malu baštu i dvije ovce koje su držali uglavnom zbog mlijeka. Nakon Ismailove smrti nekoliko rođaka savjetovalo je Mejri da Nermin prekine školovanje i pronađe posao.
Smatrali su da je sada on muškarac u kući i da mora pomagati majci i mlađem bratu. Mejra je to odbila. Rekla je sinu da će za posao imati dovoljno vremena kada završi školu, ali da propuštene godine obrazovanja možda nikada neće moći vratiti.
Prvih mjeseci Mejra je pokušavala zaraditi radeći na tuđim njivama. Tokom proljeća i ljeta posla je bilo dovoljno, ali kada bi došla jesen, dnevnice bi nestajale. Tada joj je jedan imućniji stočar iz susjednog sela ponudio da čuva njegovo stado.
Imao je više od pedeset ovaca i trebao mu je neko ko će ih svakog jutra voditi na udaljene pašnjake, paziti na njih i vraćati pred mrak. Posao nije bio dobro plaćen, ali je bio redovan. Mejra je pristala.
Od tada je njen dan počinjao prije izlaska sunca. U staru torbu stavila bi komad hljeba, ponekad malo sira, flašu vode i vunene čarape ako vrijeme bude hladno. Zatim bi pješačila do stada i vodila ovce nekoliko kilometara prema brdu. Ljeti je sjedila pod drvetom i pazila da nijedna životinja ne ode prema šumi. Zimi je hodala kroz blato i snijeg, štiteći lice starom maramom. Kada bi se navečer vratila kući, noge su joj bile otečene, ali bi prije spavanja uvijek izvadila malu limenu kutiju i prebrojala novac.
Nermin je nakon srednje škole položio prijemni za građevinski fakultet. Kada je majci rekao koliko će mu trebati za smještaj i knjige, odmah je dodao da ne mora ići. Mejra nije željela ni čuti takvu rečenicu. Obećala mu je da će pronaći način. Prodala je svoje dvije ovce i novac sačuvala za njegov prvi semestar. Nakon toga je nastavila svakodnevno čuvati tuđe stado, iako u vlastitoj štali više nije imala nijednu životinju.
Svaki put kada bi dobila platu, prvo bi odvajala novac za Nermina. Tek ono što ostane koristila je za sebe i Samira. Često nije ostajalo gotovo ništa. Ako bi zaradila dodatnih deset maraka pomažući nekome oko sijena ili čišćenja štale, i taj novac bi stavila u kovertu. U pošti su je već poznavali. Službenica bi je vidjela kako ulazi u starim čizmama i odmah znala da ponovo šalje novac sinu.
Dvije godine kasnije Samir je završio srednju školu. Njega su zanimale poljoprivreda i veterina, a posebno stočarstvo. Godine provedene uz majku i ovce učinile su da dobro poznaje životinje. Kada je dobio priliku studirati veterinu, odlučio je odustati.
Znao je koliko majka već radi zbog Nermina. Mejra je pronašla neotvorene papire za fakultet u njegovoj sobi i shvatila šta pokušava učiniti. Rekla mu je da će raditi još više ako mora, ali neće prihvatiti da jedan sin dobije priliku samo zato što se drugi odrekao svoje.
Od tada je Mejra gotovo svaku zarađenu marku dijelila između dva grada. Počela je prihvatati i dodatne poslove. Nakon što bi vratila ovce, nekada bi pomagala vlasniku očistiti štalu ili pripremiti sijeno. Vikendom je radila na njivama. Njena odjeća bila je sve starija, a čizme je krpila nekoliko puta. Kada bi je sinovi pitali treba li joj nešto, govorila je da ima svega dovoljno.
Komšije su počele komentarisati. Neki su iskreno brinuli za nju, ali drugi su se otvoreno smijali. Govorili su da žena koja nema ni svoje ovce čuva tuđe stado da bi školovala dvojicu sinova koji će jednog dana živjeti u gradu.
Jedan rođak joj je rekao da će Nermin postati gospodin, Samir pronaći posao daleko od sela, a ona će ostati sama s pastirskim štapom. Mejra mu nije odgovorila ljutito. Rekla je samo da sinove nije rodila da bi ih držala kraj sebe kao osiguranje za starost.
Najgore su bile zime. Na brdu bi vjetar bio toliko jak da Mejra ponekad nije osjećala prste. Jednog januara pala je na zaleđenoj stazi i povrijedila koljeno. Vlasnik stada rekao joj je da ostane kod kuće dok se ne oporavi, ali ona se vratila nakon nekoliko dana. Tog mjeseca Nerminu je trebalo platiti stanarinu, a Samir je imao važan ispit i morao kupiti stručnu literaturu. Mejra je stisnula zube i nastavila hodati.
Upravo tada počela je voditi malu bilježnicu. Nije to bio dnevnik u pravom smislu. Zapisivala je koliko je zaradila i gdje je novac otišao. Na jednoj stranici stajalo je da je pet dana čuvanja ovaca platilo Nerminove knjige.
Na drugoj je zapisala da su tri dodatna dana u štali otišla na Samirov ispit. Ponekad bi na kraju mjeseca napisala da je sebi ostavila samo nekoliko maraka, ali da su oba sina dobila ono što im treba. Bilježnicu je čuvala u istoj vunenoj torbi koju je svakodnevno nosila na pašnjake.
Godine su prolazile. Nermin je diplomirao građevinu i zaposlio se u velikoj kompaniji. Samir je završio veterinu i počeo raditi s poljoprivrednicima i stočarima. Obojica su majci odmah počela slati novac.
Mejra je prvi put nakon mnogo godina mogla prestati svakodnevno čuvati tuđe ovce. Ipak, nije potpuno napustila posao. Povremeno bi pomagala starom vlasniku stada, više zato što nije znala kako izgleda dan bez brda nego zato što joj je trebala dnevnica.
Sinovi su znali da je majka mnogo radila, ali nisu znali detalje. Vjerovali su da je dio novca dolazio od njiva, dio od prodaje njenih ovaca, a dio od pomoći rodbine. Istinu su otkrili kada je Nermin jednog ljeta odlučio popraviti staru štalu. Dok je pomjerao stvari, pronašao je vunenu torbu. U njoj je bila bilježnica.
Pozvao je Samira i zajedno su pročitali svaku stranicu. Posebno ih je pogodio zapis iz zime kada je majka povrijedila koljeno.
Mejra je napisala koliko je dana radila uprkos bolovima, a ispod toga jednostavnu rečenicu da je novac dovoljan za oba sina i da je to najvažnije. Na posljednjoj stranici nalazio se zapis iz godine kada je Samir diplomirao: „Danas više ne moram dijeliti dnevnicu na dva dijela. Obojica su završila. Hvala Bogu.“
Braća nisu majci rekla da su pronašla bilježnicu. Umjesto toga počeli su pripremati povratak.
Nermin je pronašao zapuštenu parcelu blizu sela i napravio plan za mali centar koji će služiti lokalnim stočarima.
Samir je znao koliko problema imaju ljudi s veterinarskom pomoći, skladištenjem hrane za životinje i prodajom proizvoda. Zajedno su odlučili otvoriti mjesto gdje će mali stočari moći dobiti osnovne veterinarske preglede, savjete i pomoć pri povezivanju s kupcima. Nisu željeli napraviti veliku firmu koja će pripadati samo njima. Željeli su da projekat pomogne ljudima koji žive od nekoliko ovaca ili krava.
Zato su se onog septembarskog jutra pred Mejrinom kućom pojavila dva automobila i kombi. U kombiju nije bilo skupog namještaja za majku. Bile su stolice i stvari potrebne za predstavljanje projekta cijelom selu.
Kada su se ljudi okupili, Samir je majci predao njenu staru vunenu torbu. Mejra je odmah prepoznala bilježnicu i shvatila da sinovi sada znaju sve. Spustila je pogled, gotovo kao da joj je neugodno što su pročitali koliko je malo ostavljala sebi. Nermin ju je zagrlio i objasnio da nisu došli vraćati novac. Ne postoji način da izračunaju koliko vrijede godine provedene na kiši, snijegu i suncu.
Zatim su skinuli platno s velike table. Na njoj je pisalo: „Mejrin pašnjak – podrška malim stočarima i stipendija za djecu sa sela.“
Braća su objasnila da će centar pomagati porodicama koje drže mala stada, a dio prihoda svake godine odlazit će u fond za školovanje djece iz ruralnih porodica.
Ako roditelj čuva ovce, radi na njivi ili živi od dnevnica, njegovo dijete neće automatski morati odustati od škole zbog novca. Prve dvije stipendije simbolično će se dodjeljivati svake godine, po jedna u ime svakog sina kojeg je Mejra nekada školovala.
Komšije su stajale u tišini. Među njima je bio i rođak koji je godinama ranije govorio da će sinovi otići i ostaviti majku samu s pastirskim štapom.
Prišao je Mejri želeći se izviniti, ali ona ga nije pustila da završi. Rekla je da niko tada nije mogao znati šta će se dogoditi. Ni ona nije znala. Svakog jutra odlazila je za ovcama bez ikakve garancije da će njeni sinovi završiti fakultete. Radila je samo zato da njihova odluka ne zavisi od toga koliko ona ima novca.
Samir je zatim iz kombija izvadio posljednju stvar. Bio je to Mejrin stari pastirski štap, koji je ranije odnio na popravku. Očistio ga je, sačuvao tragove korištenja i na dršci dao urezati dvije godine: godinu Nerminove i godinu svoje diplome. Ispod njih stajalo je: „Put kojim je majka hodala da bismo mi mogli otići dalje.“
Tada je Mejra zaplakala, a s njom i mnogi ljudi oko stare kuće.
Centar je otvoren nekoliko mjeseci kasnije. Samir je jednom sedmično besplatno pregledao stoku porodicama koje nisu mogle platiti veterinara. Nermin je organizovao izgradnju malog skladišta i prostora za okupljanje proizvođača. Mejra nije željela nikakvu funkciju, ali je često dolazila sjediti ispred objekta i razgovarati sa ženama koje su još uvijek čuvale stada po okolnim brdima.
Jednog proljetnog dana vidjela je dječaka kako nakon škole pomaže majci oko ovaca. Saznala je da želi nastaviti školovanje, ali porodica teško živi. Nekoliko mjeseci kasnije upravo je on postao jedan od prvih stipendista fonda. Kada joj je došao zahvaliti, Mejra mu je rekla da se ne zahvaljuje njoj, nego da jednog dana, ako bude mogao, pomogne nekome ko će stajati na istom mjestu na kojem on stoji danas.
Godinama je selo gledalo Mejru kako u starim čizmama vodi tuđe ovce prema brdu. Ljudi su vidjeli pastiricu koja posljednju marku šalje dvojici sinova daleko od kuće, ali nisu mogli vidjeti gdje će taj put završiti.
Nermin i Samir zaista su otišli iz sela, baš kao što su komšije predviđale, ali odlazak nije značio zaborav. Mnogo godina kasnije vratili su se pred staru kapiju i od majčinih beskrajnih kilometara napravili put kojim će druga seoska djeca lakše stići do svojih škola. Dok je Mejra stajala između sinova držeći obnovljeni pastirski štap, shvatila je da nijedna posljednja marka koju im je poslala nije nestala.
Vratila se u njihovim diplomama, njihovom radu i u prilici koju će sada dobiti djeca ljudi koji, baš kao ona nekada, svakog jutra odlaze za stadom ne znajući hoće li ono što zarade biti dovoljno za još jednu knjigu, još jedan ispit i još jedan korak prema boljem životu. KRAJ