Kada se jednog hladnog oktobarskog jutra pred najvećom kućom u selu zaustavio tamni automobil, niko nije očekivao da će iz njega izaći Selma, kćerka žene koja je godinama čistila tuđe podove da bi joj plaćala fakultet.
Selma je ugasila motor, nekoliko trenutaka ostala sjediti i gledala prema velikoj željeznoj kapiji. U torbi na zadnjem sjedištu nalazila se njena diploma, a u ruci je držala staru, izblijedjelu maramu svoje majke.
Upravo u toj kući njena majka Fatima prije sedam godina stajala je mokrih ruku pred desetak gostiju dok joj je vlasnica kuće, gospođa Azra, rekla: „Neke žene trebaju prihvatiti gdje im je mjesto.
Od ribanja mojih podova nećeš napraviti gospođu od svoje kćerke.“ Selma je tada imala devetnaest godina i sve je čula iz hodnika. Nikada nije zaboravila tu rečenicu. Sada se vratila u selo nakon godina studiranja i rada, obučena u uredno tamno odijelo, s diplomom u torbi i samo jednom željom prije nego što ode kući zagrliti majku.
Željela je pokucati na Azrina vrata. Ali kada su se vrata otvorila, Selma nije zatekla ponosnu ženu koje se sjećala. Pred njom je stajala Azra oslonjena na štap, blijeda i sama, a njene prve riječi bile su: „Znala sam da ćeš se jednog dana vratiti. Samo nisam mislila da ćeš doći meni.“
Fatima je ostala sama s kćerkom kada je Selma imala jedanaest godina. Njen muž Jusuf radio je na građevini u drugom gradu i stradao u nesreći. Iza njega nije ostalo gotovo ništa osim male kuće, nekoliko dugova i djevojčice koja je obožavala školu.
Fatima nije završila srednju školu. Znala je kuhati, šiti, obrađivati mali vrt i čistiti kuću bolje nego iko koga je Selma poznavala, ali u selu od toga nije mogla mnogo zaraditi. Prvi posao ponudila joj je starija komšinica.
Trebalo je oprati prozore i očistiti kuću pred svadbu. Fatima je radila cijeli dan i kući donijela prvu dnevnicu. Polovinu je stavila na sto za hranu, a drugu polovinu u malu metalnu kutiju. Selma ju je pitala šta radi, a majka joj je odgovorila: „Ovo je za školu.“
Selma se nasmijala i rekla da škola ne košta toliko. Fatima ju je pogledala i odgovorila: „Ova sada ne. Ona poslije možda hoće.“ Od tada je metalna kutija stajala na vrhu ormara, a u njoj su se polako skupljale novčanice koje su mirisale na sapun, deterdžent i majčine ispucale ruke.
Glas da Fatima dobro radi brzo se proširio. Počela je čistiti kuće u selu, zatim nekoliko velikih kuća u obližnjem gradu. Ustajala je prije pet sati, pripremala Selmi doručak, odlazila autobusom i vraćala se navečer.
Nekada bi toliko dugo ribala podove da joj koljena oteknu. Zimi su joj ruke pucale od hladne vode, a ljeti bi se vraćala iscrpljena noseći vrećicu s ostacima hrane koju bi joj neka porodica dala. Selma je kao djevojčica mislila da je to poklon.
Tek kasnije je shvatila da je majka često prihvatala hranu samo zato da bi novac koji bi potrošila na večeru mogla staviti u metalnu kutiju. Kada je Selma završila srednju školu kao jedna od najboljih učenica, profesorica joj je predložila fakultet u Sarajevu.
Selma je željela studirati farmaciju. Kada je vidjela troškove stanovanja, knjiga i putovanja, zatvorila je papire i rekla majci: „Neću.“ Fatima je nastavila guliti krompir kao da nije čula. Selma je ponovila da neće studirati jer nemaju novca.
Fatima je tada obrisala ruke o kecelju, popela se na stolicu i skinula metalnu kutiju. Spustila ju je pred kćerku. Unutra nije bilo bogatstvo, ali bilo je više nego što je Selma očekivala. „Ovo skupljam sedam godina“, rekla je Fatima. „Nemoj sada meni govoriti da nećeš.“
Selma je otišla na fakultet, a Fatima je nastavila čistiti. Najviše je zarađivala kod Azre, udovice imućnog trgovca koja je živjela u velikoj kući na ulazu u selo. Azra je uvijek zahtijevala savršenstvo. Ako bi na staklu ostala jedna mrlja, zvala bi Fatimu da se vrati.
Ako bi se tepih pomjerio nekoliko centimetara, prigovarala bi. Fatima nikada nije odgovarala. Plata je bila dobra, a Selmi su trebale knjige. Jednog ljeta Selma se vratila s fakulteta i otišla po majku kod Azre. U kući su bili gosti.
Fatima je upravo završavala kuhinju kada joj je Azra pred svima rekla da ponovo opere pod jer je neko ostavio trag cipele. Fatima je tiho odgovorila da je već završila i da mora uhvatiti autobus. Azra se nasmijala i rekla: „Kad te ja plaćam, završila si kada ja kažem.
“ Jedna žena za stolom se neugodno nasmiješila. Fatima se vratila po kantu. Tada je Azra dodala onu rečenicu koju Selma nikada nije zaboravila: „Neke žene trebaju prihvatiti gdje im je mjesto. Od ribanja mojih podova nećeš napraviti gospođu od svoje kćerke.“
Selma je zakoračila iz hodnika, spremna odgovoriti, ali Fatima ju je ugledala i samo odmahnula glavom. Na putu kući Selma je bila bijesna. Pitala je majku zašto je dopustila da je žena tako ponizi.
Fatima je mirno odgovorila: „Zato što mi njene riječi ne plaćaju tvoje knjige. Njene pare plaćaju.“ Selma je rekla da više nikada ne ide tamo, ali Fatima je već sljedećeg ponedjeljka ponovo otišla.
Ta scena Selmu je progonila tokom studija. Svaki put kada bi poželjela odustati, sjetila bi se majke s kantom u rukama. Prva godina bila je teška, druga još teža. Selma je nekoliko puta pala važne ispite. Počela je raditi vikendom u apoteci i jednom nazvala majku govoreći da se vraća kući.
Fatima ju je pitala zašto. Selma je rekla da nije dovoljno dobra. Majka je dugo šutjela, a zatim pitala: „Je li ti neko rekao da će biti lako?“ Selma je odgovorila da nije. „Onda zašto si iznenađena što je teško?“ rekla je Fatima. „Padni ispit ako moraš.
Samo nemoj pasti tako da više ne ustaneš.“ Selma je ostala. Dobila je stipendiju, počela zarađivati dovoljno da majci olakša troškove, ali Fatima nije prestala raditi. Govorila je da sada štedi za „nešto drugo“. Selma nikada nije uspjela saznati šta.
Nakon nekoliko godina Selma je završila fakultet, odradila pripravnički staž i dobila posao u velikoj apoteci u Sarajevu. Kasnije je napredovala i postala odgovorna za nekoliko poslovnica. Fatima je svima u selu govorila samo: „Radi u apoteci.“ Kada bi joj neko rekao da je kćerka uspješna, ona bi slegnula ramenima i odgovorila:
„Važno je da je poštena.“ Selma je željela majci kupiti novu kuću, ali Fatima nije htjela napustiti staru. Željela joj je slati više novca, ali majka bi vraćala polovinu. „Šta ću s tim?“ govorila je. „Imam krompir, imam kuću, imam dvije kokoši. Hoćeš da kokošima kupujem nakit?“
Ipak, nakon skoro osam godina provedenih van sela, Selma je donijela odluku. Vraćala se. U obližnjem gradu otvorila se mogućnost da preuzme malu apoteku koja je godinama poslovala loše. Selma je uložila gotovo svu ušteđevinu, uzela kredit i postala njena vlasnica. Majci nije ništa rekla. Željela ju je iznenaditi.
Prije nego što je otišla kući, zaustavila se pred Azrinom kućom. Godinama je zamišljala taj trenutak. U njenim mislima Azra bi otvorila vrata, a Selma bi joj rekla da je žena čije je podove njena majka ribala sada majka uspješne farmaceutkinje.
Mislila je da će osjetiti zadovoljstvo. Umjesto toga pred njom je stajala slaba starica. Azra ju je pustila unutra. Velika kuća više nije izgledala raskošno. Zavjese su bile zatvorene, na namještaju prašina, a u sudoperu nekoliko neopranih šolja. Selma je pitala gdje su ljudi koji su nekada stalno dolazili.
Azra je odgovorila da su se djeca odselila, prijatelji prorijedili, a zdravlje pogoršalo. Zatim ju je pogledala i rekla: „Došla si mi pokazati da sam pogriješila?“ Selma je nekoliko trenutaka šutjela. Mogla je reći da jeste. Godinama je čekala upravo to.
Ali kada je pogledala ženu ispred sebe, shvatila je da joj pobjeda više ne znači ono što je nekada značila. „Ne“, rekla je. „Došla sam vas pitati zašto je moja majka nastavila raditi kod vas nakon onog dana.“
Azra je spustila pogled. Zatim je ustala, polako otišla do komode i vratila se s malom sveskom. Na prvoj stranici bilo je Fatimino ime. Ispod njega datumi i iznosi. Selma je zbunjeno pitala šta je to. Azra joj je objasnila da je nekoliko dana nakon poniženja htjela otpustiti Fatimu jer ju je bilo sram ponovo je pogledati.
Ali Fatima je došla kao i svakog ponedjeljka. Azra joj je pokušala dati veću dnevnicu. Fatima je odbila. Tada su napravile drugačiji dogovor. Za svaki dan koji Fatima odradi, Azra će isti iznos potajno stavljati na stranu.
„Zašto?“ pitala je Selma. Azra je odgovorila: „Jer sam znala da ti studiraš. Nisam imala hrabrosti izviniti se kako treba, pa sam mislila da barem mogu učiniti nešto korisno.“ Selma je odmah postala hladna. „Mislite da novac briše ono što ste joj rekli?“ Azra je odmahnula glavom. „Ne. I tvoja majka mi je rekla isto.“
Azra joj je zatim pružila kovertu. U njoj je bila značajna suma novca. Fatima ga nikada nije uzela. Rekla je Azri da ga čuva dok Selma ne završi fakultet, a onda da ga daju nekome kome školovanje visi o koncu.
Selma nije mogla vjerovati. „Moja majka je znala?“ Azra je klimnula. „Sve vrijeme.“ Fatima nije nastavila raditi kod Azre samo zato što joj je trebao novac. Nastavila je jer nije željela da jedna ružna rečenica odlučuje gdje će ona raditi, koga će mrziti i koliko će dugo nositi poniženje.
Jednog dana rekla je Azri: „Ako želite ispraviti ono što ste uradili, nemojte meni plaćati krivicu. Pomozite nekom djetetu da ne odustane.“ Tako je nastala tajna ušteđevina koju Selma nikada nije vidjela.
Selma je uzela kovertu i otišla kući. Fatima je bila u dvorištu i tresla stari tepih. Kada je ugledala automobil, spustila ga je. Selma je izašla. Majka ju je zagrlila i odmah počela pregledati kao da je još studentica.
„Mršava si.“ Selma se nasmijala. „Mama, vidjela si me prije dva mjeseca.“ Fatima je odgovorila da se za dva mjeseca može mnogo smršati. Tada je ugledala staru maramu u Selminoj ruci. „Odakle ti to?“ Selma je rekla da ju je sačuvala. Zatim je izvadila kovertu. Fatimin osmijeh je nestao. „Bila si kod Azre.“
Selma je klimnula i pitala zašto joj nikada nije rekla. Fatima je sjela na klupu i odgovorila: „Jer to nije bio tvoj teret.“ Selma je rekla da ju je Azra ponizila zbog nje. Fatima je odmah odmahnula glavom. „Nije zbog tebe.
Ponizila je mene jer je mislila da može. To je bilo između mene i nje.“ Selma je pitala kako joj je mogla oprostiti. Fatima se nasmijala. „Ko kaže da sam odmah oprostila? Mjesecima mi je išla na živce.“ Obje su se nasmijale.
Tada je Selma majci ispričala za apoteku. Fatima ju je nekoliko trenutaka gledala bez riječi. „Tvoja?“ pitala je. Selma je klimnula. „Moja.“ Fatima je ustala, obrisala ruke o kecelju i rekla: „Dobro.“ Selma se nasmijala. „Samo dobro?
Godinama si prala tuđe kuće da završim fakultet, vratila sam se, otvorila svoju apoteku i ti kažeš dobro?“ Fatima je ozbiljno odgovorila: „Pa šta da kažem? Znala sam da ćeš nešto napraviti.“ Selma ju je zagrlila tako snažno da se majka počela buniti da joj lomi rebra. Tek kasnije joj je Selma pokazala još jedan dokument.
Odlučila je dio zarade apoteke svake godine izdvajati za stipendiju jednom studentu iz siromašne porodice. Novac iz Azrine koverte bio je dovoljan da stipendija počne odmah. „Kako ćemo je nazvati?“ pitala je Selma. Fatima je odgovorila: „Nikako po meni.“ Selma se nasmijala. „Znala sam.“ Na kraju su je nazvale „Druga prilika“.
Prvu stipendiju dobila je djevojka iz susjednog sela čiji je otac ostao bez posla. Studirala je medicinu i ozbiljno razmišljala da odustane. Kada je došla zahvaliti, Fatima joj je skuhala kafu i rekla samo: „Kad završiš i budeš mogla, uradi isto za nekoga drugog.“
Djevojka je obećala. Azra je također nastavila uplaćivati mali iznos svake godine. Nikada nije tražila da joj ime bude spomenuto. Selma ju je povremeno posjećivala i donosila lijekove. Jednom ju je Azra pitala:
„Zašto mi pomažeš nakon onoga što sam uradila tvojoj majci?“ Selma je odgovorila: „Zato što sam farmaceutkinja. Ne prodajem lijekove samo ljudima koji su bili dobri prema mojoj porodici.“ Azra je spustila pogled i tiho rekla: „Sličnija si majci nego što misliš.“
Fatima je prestala čistiti tuđe kuće tek kada joj je Selma zaprijetila da će lično nazvati svaku porodicu i reći im da više ne dolazi. Ipak, majka nije znala mirovati. Svakog jutra čistila je vlastitu kuću kao da očekuje komisiju.
Jednog dana Selma ju je zatekla kako pere već čist prozor. „Mama, vidi se kroz njega.“ Fatima je odgovorila: „Može se vidjeti još bolje.“ Selma je shvatila da majčin posao nikada nije bio ono čega se trebala stidjeti. Kao djevojka mrzila je kante, krpe i miris deterdženta jer ih je povezivala s poniženjem. Sada je u njima vidjela nešto drugo.
Svaka očišćena kuća bila je nekoliko stranica udžbenika. Svaki oprani prozor bio je autobuska karta. Svaki pod koji je Fatima ribala bio je još jedan dan u kojem njena kćerka nije morala napustiti fakultet.
Godinu dana nakon Selminog povratka ispred apoteke postavljena je mala tabla sa stipendijom „Druga prilika“. Na otvaranju nije bilo velikih govora. Fatima je stajala sa strane u svojoj najboljoj haljini. Azra je došla oslonjena na štap. Neke žene koje su godinama davale Fatimi svoje ključeve sada su joj prilazile i govorile koliko mora biti ponosna.
Fatima bi samo odgovarala: „Jesam, ali nemojte joj to previše govoriti. Uobrazit će se.“ Selma bi se smijala. U jednom trenutku prišla je majci, uzela njene ruke i pogledala ih. Još su bile grube. Na nekoliko prstiju ostali su tragovi godina rada. Selma je tiho rekla: „Sjećaš se šta je Azra rekla? Da od čišćenja njenih podova nećeš napraviti gospođu od mene.“
Fatima ju je pogledala. „Sjećam.“ Selma je pitala: „Zar ti nikada nije bilo važno dokazati joj da nije bila u pravu?“ Fatima se nasmijala i odgovorila: „Ne. Ja nisam čistila njenu kuću da bih od tebe napravila gospođu. Čistila sam je da ti jednog dana možeš sama odlučiti šta želiš biti.“
Tek tada je Selma razumjela zašto majka nikada nije govorila o žrtvi. Fatima nije željela da joj kćerka provede život vraćajući dug koji joj niko nije tražio. Nije željela ni osvetu. Nije godinama ribala tuđe podove sanjajući dan kada će se vratiti bogata i pokazati selu da je uspjela. Imala je mnogo jednostavniji cilj:
da njena kćerka ne zatvori knjigu samo zato što tog mjeseca nema dovoljno novca. Zato se Selma, kada se vratila kao uspješna žena, prvo uputila prema kući osobe koja je nekada ponizila njenu majku misleći da tamo ide završiti staru svađu. Umjesto toga otkrila je da je njena majka tu svađu završila godinama ranije, tiho, bez publike i bez potrebe da pobijedi.
Najveća pobjeda nije bila u tome da Azra vidi Selmin automobil, diplomu ili uspjeh. Bila je u tome što Fatima nakon svih poniženja nije dopustila da gorčina postane nasljedstvo koje će ostaviti svojoj kćerki. Ostavila joj je nešto mnogo vrednije:
obrazovanje, slobodu da sama bira svoj život i jednu lekciju koju Selma nikada više nije zaboravila — nije sramota čistiti tuđe podove da bi dijete stiglo do svojih snova; sramota je gledati čovjeka koji pošteno radi i vjerovati da zbog tog posla vrijedi manje.
KRAJ