Kada je sedamdesetčetverogodišnja Raza Osmanović usred noći začula tiho blejanje iza kuće, nije odmah ustala iz kreveta. Samo nekoliko sati ranije bogati gazda Fikret Lemeš odveo je njeno posljednje jagnje, tvrdeći da porodica Osmanović njegovoj kući duguje novac već dvadeset godina.
Raza je dugo sjedila u praznoj štali nakon što je životinja odvedena i na kraju legla potpuno obučena, preumorna čak i da zaplače. Zato je pomislila da joj se zvuk samo pričinio, sve dok blejanje nije ponovo odjeknulo ispod prozora. Kada je otvorila vrata, malo crno-bijelo jagnje stajalo je pred pragom s komadićem prekinutog užeta oko vrata. Ispod vrata nalazila se presavijena bijela koverta koju nekoliko trenutaka ranije sigurno nije bilo.
Raza ju je otvorila očekujući objašnjenje, ali unutra je pronašla samo mali papir s jednom rečenicom: „Dug je odavno plaćen.“ Nije bilo potpisa, datuma niti bilo kakvog drugog traga. Međutim, Raza je odmah primijetila nešto zbog čega joj je hladnoća prošla kroz tijelo. Slovo „D“ bilo je napisano na neobičan način, s dugom donjom crtom koja se savijala ulijevo.
Upravo tako je pisao njen pokojni sin Alen, koji je prije osamnaest godina otišao iz sela nakon teške svađe s Fikretovom porodicom i od tada se nikada nije vratio kući.
Priča o starom dugu počela je dvije decenije ranije, kada je Razin muž Osman još bio živ. Njihova porodica imala je malo stado ovaca, skromnu kuću i nekoliko dunuma zemlje.
Jedne zime Osman se teško razbolio, a istovremeno je trebalo popraviti dio krova koji je propao pod snijegom.
Novca nije bilo, pa je njihov tada dvadesetdvogodišnji sin Alen otišao kod Fikretovog oca Džemala Lemeša i posudio određenu sumu. Džemal je bio imućan stočar, ali za razliku od sina nije bio poznat kao čovjek koji pritišće dužnike. Dogovorili su da Alen dug vraća radom tokom ljeta i dijelom novca od prodaje jagnjadi.
Alen je sljedeće dvije godine radio gotovo svaki slobodan dan na Lemeševom imanju. Popravljao je ograde, kosio livade, čuvao stoku na planini i pomagao pri gradnji nove štale.
Raza se sjećala kako se kući vraćao umoran, često tek kada bi porodica već večerala. Govorio je da mora završiti ono što je započeo i da ne želi da otac umre vjerujući da iza sebe ostavlja dug.
Kada je Džemal iznenada umro, Fikret je preuzeo imanje i sve poslovne knjige. Alen je tada tvrdio da je dug već zatvoren, ali Fikret je u očevim papirima pronašao samo početnu potvrdu o pozajmici.
Nije bilo dokumenta o konačnoj isplati. Između dvojice mladića izbila je velika svađa. Alen je tvrdio da je Džemal posljednjeg ljeta lično precrtao dug u jednoj maloj zelenoj bilježnici, dok je Fikret odgovorio da takva bilježnica ne postoji.
Nekoliko sedmica kasnije Alen je napustio selo. Razi je rekao da je pronašao posao u Austriji i da će se vratiti kada zaradi dovoljno da započne vlastiti život. U početku je slao pisma i ponešto novca. Onda su pisma postajala sve rjeđa.
Nakon nekoliko godina potpuno su prestala dolaziti. Raza nikada nije saznala zašto. Nije znala je li se sin naljutio, zasnovao porodicu ili jednostavno odlučio zaboraviti selo u kojem je ostavio previše teških uspomena.
Osman je umro deset godina kasnije. Do tada Fikret više nije spominjao stari dug, pa je Raza vjerovala da je stvar završena. Prodavala je ovce jednu po jednu kako je starila, a posljednjih godina ostala je samo s jednom starom ovcom i njenim jagnjetom.
Kada je ovca uginula, jagnje je postalo posljednja životinja u štali. Raza ga nije držala zbog zarade. Jednostavno nije mogla podnijeti da nakon cijelog života više ne čuje nijedan zvuk iza kuće.
Tada se Fikret ponovo pojavio.
Donio je požutjeli papir s Osmanovim i Alenovim imenima i rekao da je pronađen među starim dokumentima. Tvrdio je da dug nikada nije zatvoren i da, s obzirom na proteklih dvadeset godina, ima pravo uzeti jagnje barem kao simboličan dio naplate.
Raza mu je rekla da je Alen dug otplatio radom, ali nije imala dokaz. Fikret joj se podsmjehnuo i rekao da se dugovi ne brišu pričama starih ljudi. Pred dvojicom svojih radnika odvezao je jagnje i poveo ga prema imanju.
Nakon što se životinja iste noći vratila, Raza nije pozvala Fikreta. Zaključala je jagnje u malu pomoćnu prostoriju i cijelu noć gledala poruku. Bila je gotovo sigurna da prepoznaje Alenov rukopis, ali to nije imalo smisla. Da je njen sin u selu, zašto ne bi došao majci nakon osamnaest godina?
Ujutro je odnijela papir bivšoj učiteljici Nermini, koja je Alenu predavala u osnovnoj školi. Starica je dugo posmatrala rečenicu, zatim iz ormara izvadila kutiju sa starim školskim dokumentima. Među njima je pronašla nekoliko Alenovih radova koje je sačuvala jer je nekada bio jedan od najboljih učenika. Slovo „D“ bilo je gotovo identično.
Vijest se proširila selom prije podne. Jedni su govorili da se Alen vratio, drugi da neko namjerno oponaša njegov rukopis. Fikret je došao bijesan i zahtijevao da mu Raza preda jagnje. Kada mu je pokazala poruku, na trenutak je zašutio. Nije izgledao iznenađeno zbog rukopisa. Izgledao je uplašeno.
To je primijetio i njegov stariji radnik Mensur.
Mensur je gotovo cijeli život radio za porodicu Lemeš. Bio je već blizu sedamdesete i dobro je pamtio vrijeme kada su Alen i Džemal zajedno radili. Tog popodneva došao je kod Raze bez Fikretovog znanja. Rekao joj je da ne zna ko je vratio jagnje, ali zna zašto se Fikret boji zelene bilježnice.
Bilježnica je zaista postojala.Mensur je prije mnogo godina vidio Džemala kako u njoj vodi evidenciju o ljudima koji su dugove vraćali radom. Nakon Džemalove smrti Fikret je ispraznio očevu kancelariju.
Mensur je tada vidio zelenu bilježnicu među dokumentima, ali mu je Fikret rekao da su to nevažne stare zabilješke. Nekoliko dana kasnije bilježnica je nestala.Raza je prvi put pomislila da Fikret možda svih ovih godina zna da je dug plaćen.
Istina se pojavila sljedećeg jutra, ali ne iz Fikretove kuće. Pred Razinu kapiju stigao je sivi kombi austrijskih registracija. Iz njega nije izašao Alen. Izašla je žena od četrdesetak godina i mladić koji je nosio staru zelenu bilježnicu.Žena se zvala Mirela.Bila je Alenova supruga.
Raza je morala sjesti kada je čula te riječi. Mirela joj je objasnila da je Alen prije šest mjeseci umro nakon duge bolesti.
Godinama je želio doći majci, ali ga je prvo držao ponos, zatim život koji je izgradio daleko od kuće, a na kraju bolest. Raza je kroz suze pitala zašto joj nikada nije pisao posljednjih godina. Mirela joj je odgovorila da jeste. Desetine pisama ostale su u jednoj kutiji jer ih Alen nikada nije poslao.
Mladić pored nje bio je njihov sin Denis, Razin unuk kojeg nikada nije upoznala.Prije smrti Alen im je ispričao priču o starom dugu i zelenoj bilježnici. Nije je on ukrao od Džemala niti od Fikreta.
Džemal mu ju je lično dao posljednjeg dana kada je radio na njegovom imanju, rekavši da je ponese dok ne napravi službenu potvrdu. Džemal je umro samo nekoliko dana kasnije. Kada je Fikret optužio Alena da dug nije vraćen, mladić mu je pokazao bilježnicu. Fikret je pokušao uzeti dokument, izbila je svađa, a Alen je otišao iz sela noseći ga sa sobom.
Mirela i Denis došli su da ispune njegovu posljednju želju: vrate bilježnicu majci i konačno očiste porodično ime.Ali oni nisu vratili jagnje.To je učinio Mensur.Kada je prethodne večeri čuo da je Fikret oduzeo posljednju životinju staroj ženi, Mensur više nije mogao šutjeti.
Znao je da Alenova porodica stiže iz Austrije jer ga je Mirela nekoliko dana ranije pronašla telefonom i pitala za selo. Od nje je dobio kopiju jedne Alenove stare poruke. Prepisao je samo najvažniju rečenicu njegovim prepoznatljivim riječima: „Dug je odavno plaćen.“ Zatim je otvorio Fikretovu pomoćnu štalu i vratio jagnje Razi.
Zelena bilježnica završila je cijelu priču. Na stranici s Osmanovim prezimenom Džemal je detaljno zapisao svaki Alenov radni dan, vrijednost rada i posljednju uplatu. Ispod svega stajalo je velikim slovima: „DUG ZATVOREN.“ Slijedili su datum i Džemalov potpis.
Kada je dokument pokazan Fikretu pred nekoliko starijih seljana, nije mogao tvrditi da ga prvi put vidi. Mensur je priznao da je bilježnicu vidio u njegovim rukama prije dvadeset godina. Fikret je dugo šutio, a onda priznao ono što je Raza već shvatila.
Kao mlad čovjek bio je ljut jer je smatrao da njegov otac previše lako oprašta dugove kroz rad. Vjerovao je da Alen nije odradio dovoljno i odbio prihvatiti očevu odluku. Godine su prošle, a ponos mu nije dozvolio da prizna istinu. Kada je pronašao stari početni papir o dugu, odlučio je iskoristiti ga, računajući da više niko nema dokaz.
Raza nije tražila novac. Nije čak tražila ni javno poniženje čovjeka koji je nju ponizio. Uzela je jagnje za povodac, pogledala Fikreta i rekla mu da dvadeset godina nije čuvao tuđi dug nego vlastitu laž. To je bilo dovoljno.
Mirela i Denis ostali su u selu nekoliko sedmica. Raza je prvi put slušala priče o sinu kakvog nije poznavala: o njegovom poslu, malom stanu koji je kasnije zamijenio kućom, ljubavi prema starim bosanskim pjesmama i navici da svake zime govori kako snijeg u Austriji nema isti miris kao kod kuće. Denis joj je donio kutiju neodaslanih pisama. Raza ih nije pročitala odjednom. Svake nedjelje otvarala je po jedno, kao da na taj način sinu dopušta da joj se polako vraća kroz godine koje su izgubili.
Jagnje je ostalo u njenoj štali, a zelena bilježnica u ladici pored Alenovih pisama. Papirić s jednom rečenicom Raza je sačuvala posebno, iako ga nije napisao njen sin. Mensur je samo posudio njegove riječi da natjera istinu da izađe iz mraka.
Zato je za Razu ta kratka poruka s vremenom postala važnija od svih iznosa i potpisa. „Dug je odavno plaćen“ nije se odnosilo samo na novac koji je Alen odradio prije dvadeset godina.
Podsjećalo ju je da postoje dugovi koji se ne mogu mjeriti markama: dug prema istini, prema roditelju kojem se nisi vratio, prema čovjeku kojeg si nepravedno optužio i prema vlastitoj savjesti kada predugo šutiš.
Novčani dug njihove porodice bio je zatvoren još prije dvije decenije, ali ostali su tek tog proljeća počeli da se vraćaju. Dok je Raza jedne večeri sjedila pred kućom između unuka kojeg je tek upoznala i jagnjeta koje joj se vratilo iste noći kada ga je izgubila, shvatila je da joj život nije vratio sina.
Dao joj je nešto skromnije, ali dragocjeno: istinu o njemu, njegovog dječaka i dokaz da njena porodica nikada nikome nije ostala dužna. KRAJ