Kada su se dva crna automobila zaustavila ispred trošne kuće udovice Behije, cijelo selo pomislilo je da su došli ljudi iz banke da joj oduzmu posljednji komad zemlje.
Iz prvog automobila izašao je muškarac u skupom kaputu, a iz drugog žena s velikom kožnom fasciklom. Behija je stajala na pragu, oslanjajući se na drveni štap, dok joj je srce ubrzano kucalo. Muškarac je prišao, skinuo šešir i upitao je li ona prije mjesec dana prodala posljednju kokoš kako bi kupila lijekove nepoznatom dječaku.
Kada je potvrdila, žena je otvorila fasciklu i pokazala joj dokument na kojem je velikim slovima pisalo njeno ime. Ispod njega stajale su riječi: „Ugovor o doživotnom pravu stanovanja i osnivanju fonda za liječenje siromašne djece.“ Behija nije razumjela šta to znači, ali kada je muškarac izvadio malu dječiju fotografiju i zaplakao, shvatila je da njen život više nikada neće biti isti.
Behija Mujić živjela je u malom bosanskom selu nedaleko od Konjica, gdje su se stare kamene kuće skrivale među voćnjacima i zelenim brdima.
Nakon smrti muža Salke ostala je sama u kući koju su zajedno gradili gotovo trideset godina. Njihov jedini sin poginuo je kao mladić, pa je starica posljednje godine života provodila bez porodice. Imala je malu baštu, nekoliko stabala šljive i jednu crvenu kokoš koju je zvala Đula.
Kokoš joj je svakog jutra davala jaje, a ponekad bi višak prodala komšinici za nekoliko maraka. Od skromne penzije jedva je plaćala lijekove i ogrjev, ali nikada nije dopuštala da gladan čovjek ode s njenog praga.
Jednog hladnog februarskog jutra Behija je krenula prema seoskoj prodavnici. Snijeg se topio uz rubove puta, a hladan vjetar prolazio je kroz njenu tanku jaknu.
Nedaleko od stare autobuske stanice ugledala je dječaka koji je sjedio na mokroj klupi i držao glavu među rukama. Imao je možda jedanaest godina, a lice mu je bilo neobično blijedo. Kada mu je prišla, primijetila je da teško diše i da mu se ruke tresu.
Dječak je rekao da se zove Danis, da je s majkom došao u obližnje selo i da je izgubio novčanik s novcem za lijekove. Pokazao joj je recept i objasnio da se boji vratiti kući bez terapije.
Behija ga je odvela do apoteke, ali kada je čula cijenu lijekova, shvatila je da nema dovoljno novca. U novčaniku je imala samo nekoliko maraka, koje je čuvala za hljeb i brašno. Apotekarka je rekla da dječaku treba i ljekarski pregled jer izgleda veoma iscrpljeno.
Behija je pozvala komšiju koji je imao automobil i zamolila ga da ih odveze do ambulante. Ljekar je pregledao Danisa, utvrdio da mu se hronična bolest pogoršala i naglasio da propisanu terapiju mora redovno uzimati.
Starica je sjedila pored dječaka, držeći ga za ruku, dok je on tiho ponavljao da njegova majka nema novca.
Kada su se vratili u selo, Behija je otišla pravo kući. U dvorištu ju je dočekala Đula, njena posljednja kokoš, koja je trčala prema njoj očekujući zrnevlje kukuruza.
Starica je zastala i dugo je gledala. Ta kokoš bila je posljednja uspomena na vrijeme kada je njeno dvorište bilo puno života. Ipak, sjetila se Danisovog blijedog lica i straha u njegovim očima. Pažljivo je stavila kokoš u staru korpu i odnijela je trgovcu na pijacu.
Čovjek joj je ponudio malo novca, ali ona nije pregovarala. Uzela je koliko je mogao dati, dodala svoju posljednju ušteđevinu i vratila se u apoteku.
Kada je Danisu pružila kesu s lijekovima, dječak je počeo plakati. Rekao joj je da nikada neće zaboraviti ono što je učinila za njega.
Behija ga je zagrlila i odgovorila da joj ništa ne duguje. Zamolila ga je samo da sluša majku, redovno uzima terapiju i jednog dana pomogne nekome kome bude teško. Potom ga je komšija odvezao kući.
Starica se vratila u svoje prazno dvorište, gdje više nije bilo ni kokoši ni jutarnjeg kokodakanja. Te večeri pojela je komad suhog hljeba i popila čaj, ali nije požalila zbog odluke.
Narednih dana vijest o prodaji posljednje kokoši proširila se selom. Neki ljudi govorili su da je Behija plemenita žena, dok su je drugi ismijavali.
Bogati trgovac Ramo tvrdio je da je starica izgubila razum i da je sigurno nasjela na dječiju izmišljotinu. Behija nije odgovarala.
Nastavila je čistiti dvorište, nositi vodu i krpiti staru odjeću. Jedino što ju je brinulo bilo je pitanje je li Danis ozdravio. Nekoliko puta pokušala je saznati nešto o njemu, ali nije znala njegovo prezime niti tačnu adresu. Uveče bi se pomolila za dječakovo zdravlje i legla u hladnu sobu.
Prošlo je gotovo mjesec dana. Jednog jutra Behija je primijetila da se pred njenom kapijom zaustavljaju dva automobila. Iz prvog je izašao visok muškarac s ozbiljnim licem, a iz drugog žena s dokumentima.
Za njima je izašao i dječak kojeg je odmah prepoznala. Bio je to Danis, sada zdravijeg izgleda, s toplom jaknom i osmijehom.
Potrčao je prema starici i snažno je zagrlio. Behija je počela plakati od sreće. Muškarac se predstavio kao Adnan Velić, Danisov otac, i rekao da je mjesecima radio u inostranstvu, ne znajući koliko se njegova porodica mučila zbog problema s pristupom novcu.
Adnan je objasnio da je njegova supruga nakon iznenadne bolesti morala privremeno boraviti kod rodbine, a da je Danis izgubio novac koji je nosio za terapiju.
Kada se vratio u Bosnu, saznao je da je nepoznata starica prodala posljednju kokoš kako bi pomogla njegovom sinu.
Ta vijest duboko ga je potresla. Bio je vlasnik uspješne građevinske firme, imao je novac i veliku kuću, ali je shvatio da sve to nije vrijedilo ništa u trenutku kada njegovom djetetu nije imao ko pomoći. Behija je, iako siromašna i sama, učinila ono što mnogi bogatiji ljudi nisu ni pokušali.
Žena s fasciklom predstavila se kao advokatica i otvorila dokumente. Objasnila je Behiji da je Adnan odlučio osnovati fond za liječenje djece iz siromašnih porodica.
Fond je trebao nositi ime „Behijina ruka dobrote“, a početni novac bio je dovoljan da se godinama plaćaju lijekovi i pregledi djeci kojoj je pomoć najpotrebnija. Na prvom dokumentu stajalo je Behijino ime kao počasne osnivačice fonda.
Starica je gledala papir, ne vjerujući vlastitim očima. Rekla je da ne zna ništa o velikim poslovima i da nikada nije završila više od nekoliko razreda škole. Adnan joj je odgovorio da upravo zato želi da fond nosi njeno ime, jer je pokazala ono što se ne može naučiti iz knjiga.
Zatim je advokatica pokazala drugi dokument. Bio je to ugovor kojim se Behiji osiguravalo doživotno pravo stanovanja u njenoj kući, zajedno s novcem za obnovu krova, grijanje i osnovne životne potrebe.
Adnan je saznao da starica strahuje da bi zbog starih dugova mogla izgubiti dom, pa je odlučio pomoći da se njena imovina pravno zaštiti. Behija je odmah rekla da ne želi primati milostinju. Muškarac joj je prišao i objasnio da ne kupuje njenu dobrotu,
nego želi zahvaliti za život i zdravlje svog sina. Dodao je da nijedan dokument neće potpisati dok ga ona pažljivo ne pročita i ne odluči šta želi.
Starica je dugo šutjela, a zatim izgovorila nešto što niko nije očekivao. Rekla je da će prihvatiti pomoć za obnovu kuće samo ako fond zaista bude pomagao djeci, bez obzira na to ko su im roditelji i koliko novca imaju.
Nije željela da njeno ime stoji na papiru koji će služiti samo za pokazivanje bogatstva. Adnan je obećao da će fond redovno objavljivati izvještaje i da će lokalni ljekari pomagati pri izboru porodica kojima je pomoć najpotrebnija. Behija je tada pristala, ali je zamolila da dio novca bude namijenjen i starijim ljudima koji žive sami, jer je znala koliko je teško birati između hrane i lijekova.
Nekoliko sedmica kasnije radnici su počeli obnavljati Behijinu kuću. Popravili su krov, zamijenili prozore i ugradili grijanje.
Adnan joj je kupio nekoliko kokoši, ali starica je jednu crvenu odmah nazvala Đula, po onoj koju je prodala. Danis je često dolazio s roditeljima, pomagao joj hraniti kokoši i slušao priče o njenom pokojnom mužu i sinu. Behija je prvi put nakon mnogo godina osjećala da nije sama. Njena kuća ponovo je bila puna razgovora, dječijeg smijeha i topline koju je gotovo zaboravila.
Jednog proljetnog dana u selu je organizovano malo okupljanje povodom početka rada fonda. Došli su ljekari, učitelji i porodice čija su djeca već dobila pomoć.
Među okupljenima bio je i trgovac Ramo, koji je ranije ismijavao Behiju. Kada je čuo koliko je djece dobilo lijekove zahvaljujući njenom postupku, prišao joj je i zamolio za oprost. Behija mu je pružila ruku i rekla da nije važno ko je nekada pogriješio,
nego ko je danas spreman učiniti nešto dobro. Njene riječi dirnule su mnoge ljude, a nekoliko trgovaca odlučilo je redovno pomagati fondu.
Godinama kasnije ljudi u selu često su pričali o udovici koja je prodala posljednju kokoš kako bi kupila lijekove nepoznatom dječaku.
Mjesec dana kasnije pred njenom kućom pojavila su se dva automobila, a ljudi koji su izašli donijeli su dokument s njenim imenom. Ali najveća vrijednost tog dokumenta nije bila u novcu, obnovljenoj kući niti velikim obećanjima.
Njegova prava vrijednost bila je u tome što je jedna siromašna žena pokazala da dobrota može pokrenuti promjene koje niko nije očekivao. Behija je do kraja života govorila da čovjek ne mora imati mnogo da bi nekome spasio dan, zdravlje ili budućnost. Ponekad je dovoljno dati ono posljednje što imamo, ako znamo da je nekome potrebnije nego nama.
KRAJ