Kada su se braća Ismar i Davud poslije mnogo godina života u inostranstvu vratila u rodni kraj, njihova majka Sumeja bila je uvjerena da će ih prvo odvesti do stare kuće i pokazati im krov koji je ponovo počeo prokišnjavati.
Sinovi su joj mjesecima govorili da više ne popravlja ništa jer će, kada se vrate, zajedno riješiti gdje će živjeti. Zbog toga su komšije bile sigurne da će braća majci kupiti novu kuću ili sagraditi veliku na mjestu stare. Međutim, čim su ostavili kofere, Ismar je pitao majku postoji li još na pijaci drveni štand broj sedamnaest.
Sumeja ga je dugo gledala, kao da ne razumije zašto se poslije tolikih godina sjeća baš tog mjesta. Na njemu je nekada prodavala desetak jaja, dvije ili tri tegle meda i ono malo što bi uspjela proizvesti kod kuće, dok su se veći trgovci šalili da joj je cijela trgovina manja od njihovog doručka.
Kada im je rekla da je stari dio pijace zatvoren i da će štandovi uskoro biti uklonjeni, braća su istog popodneva otišla tamo.
Nisu tražila čovjeka koji ju je najviše ismijavao niti su željela fotografiju pored mjesta majčinog siromaštva. Tražila su nešto što je Sumeja prije skoro dvadeset godina sakrila ispod jedne daske i kasnije potpuno zaboravila, a zbog čega su oba njena sina uopšte ostala u školi.
Sumeja je ostala udovica kada su dječaci bili mali. Njen muž Jusuf razbolio se i umro u trideset devetoj godini, ostavljajući porodici malu kuću, nekoliko kokoši i šest košnica koje je držao iza voćnjaka.
Ismar je tada imao deset, a Davud sedam godina. Prvih mjeseci Sumeja nije znala kako će preživjeti zimu. Nije imala stalni posao, a zemlja oko kuće bila je premala za ozbiljnu proizvodnju.
Znala je raditi s pčelama jer je godinama pomagala Jusufu, pa je nastavila održavati košnice. Meda nije bilo mnogo, ali nekoliko tegli moglo se prodati. Kokoši su davale dovoljno jaja da nešto ostane nakon što nahrani djecu. Tako je svake subote počela odlaziti na pijacu.
Štand broj sedamnaest bio je najjeftinije mjesto na starom dijelu pijace. Nalazio se blizu stražnjeg ulaza, pored zida na kojem se nakon kiše skupljala vlaga.
Daska je bila ispucala, jedna noga kraća od druge, pa je Sumeja ispod nje stavljala kamen da se ne ljulja. Dok su drugi trgovci imali uredne police pune robe, ona bi poredala nekoliko jaja u kartonsku kutiju i dvije ili tri tegle meda.
Ponekad bi donijela orahe ili suhe jabuke. Ljudi koji su je poznavali kupovali su od nje, ali veliki prodavači nisu propuštali priliku da se našale. Govorili su joj da bi više zaradila kada bi pojela jaja i med nego kada plaća mjesto na pijaci. Sumeja bi prešutjela jer je znala da jedna prodana tegla znači nekoliko školskih sveski, a deset jaja mogu platiti dio autobuske karte.
Ismar je od malih nogu bio dobar s brojevima, dok je Davud mogao satima rastavljati pokvarene uređaje i pokušavati ih ponovo sastaviti.
Sumeja je vjerovala da obojica moraju završiti školu, iako su joj neki rođaci govorili da barem starijeg pošalje raditi. Kada je Ismar trebao krenuti u srednju školu u gradu, mjesečna karta postala je veliki trošak. Dvije godine kasnije isto je čekalo Davuda.
Sumeja je počela na pijacu ići i srijedom. Ljeti bi prodavala više meda, ali zimi su košnice mirovale i zarada je padala. Tada bi uzimala jaja od komšinice na dogovor, prodavala ih i zadržavala samo mali dio zarade.
Jedne hladne subote dogodilo se nešto što su braća zapamtila do kraja života. Sumeja je tog jutra imala samo sedam jaja i dvije male tegle meda. Ismar je došao po nju pred zatvaranje pijace i zatekao dvojicu trgovaca kako gledaju njen gotovo prazan štand.
Jedan je rekao da bi bilo poštenije da ga prepusti nekome ko ima šta prodavati, a drugi se našalio da njena djeca od sedam jaja sigurno neće završiti velike škole. Ismar je vidio kako se majka nasmiješila, ali kada se okrenula da spakuje prazne kutije, oči su joj bile pune suza.
Na putu kući nije ništa rekao. Te večeri kazao joj je da će nakon osnovne škole pronaći posao i pomoći joj. Sumeja se naljutila više nego ikada prije. Rekla mu je da ljudi s pijace ne smiju odlučivati koliko vrijedi njegova budućnost.
Nekoliko mjeseci poslije situacija je postala još teža. Jedna košnica je propala, a dvije su dale vrlo malo meda. Istovremeno su oba dječaka trebala novac za školu. Sumeja je počela voditi malu evidenciju svake prodaje.
Nije imala pravu bilježnicu, pa je izrezala komade kartona od kutija za jaja. Na svaki bi napisala datum, koliko je prodala i čemu je novac namijenjen. „Ismar — karta“, „Davud — knjiga“, „obojica — cipele“, pisalo je na malim komadima kartona. Nije to radila da bi jednog dana pokazivala djeci koliko je žrtvovala, nego zato što je morala paziti na svaku marku.
S vremenom se tih kartončića nakupilo mnogo. Sumeja ih nije željela nositi kući jer se bojala da će ih dječaci pronaći i shvatiti koliko malo ostavlja za sebe.
Zato ih je stavljala u staru metalnu kutiju od bombona koju je sakrila ispod labave daske štanda broj sedamnaest. Svake sedmice dodavala bi novi komad kartona. Za nju je to bila samo tajna evidencija siromašnog domaćinstva.
Godine su prolazile. Ismar je završio srednju školu, a zatim dobio stipendiju za studij ekonomije. Davud je završio tehničku školu i kasnije nastavio obrazovanje u oblasti automatike. Ismar je prvi otišao u Švedsku, gdje se zaposlio u kompaniji koja se bavila distribucijom prehrambenih proizvoda.
Davud je nekoliko godina kasnije otišao u Dansku i radio na održavanju automatizovanih skladišnih sistema. Sumeja je ostala u selu. Sinovi su joj slali novac i tražili da prestane ići na pijacu, ali ona je nastavila još nekoliko godina, sve dok joj koljena nisu postala preslaba za redovno putovanje.
Kada je posljednji put napustila štand broj sedamnaest, bila je umorna i uznemirena jer je stari dio pijace već počeo propadati.
Spakovala je preostale tegle, vratila ključ upravniku i otišla. Metalne kutije ispod daske nije se ni sjetila. Prošlo je skoro deset godina prije nego što ju je ponovo spomenula.
Jedne večeri tokom telefonskog razgovora Ismar ju je pitao kako je nekada uspijevala znati za šta je potrošila svaku sitnicu. Sumeja se nasmijala i ispričala im o kartonima koje je držala ispod štanda. Braća su se zainteresovala, ali ona je odmah rekla da je kutija sigurno odavno završila u smeću.
Kada su se konačno obojica odlučila vratiti i dio života ponovo vezati za Bosnu, saznali su da općina planira srušiti stari dio pijace.
Zbog toga su odmah po dolasku otišli tražiti štand. Čuvar im je pokazao skladište u kojem su bile složene stare daske i konstrukcije. Brojevi su na mnogima izblijedjeli, ali Davud je nakon gotovo sat vremena pronašao drvenu ploču na kojoj se jedva vidjelo 17.
Jedna daska s donje strane još je bila pričvršćena samo jednim zahrđalim ekserom. Kada su je podigli, iza nje je stajala mala metalna kutija prekrivena prašinom.
Unutra nije bilo novca. Bili su samo požutjeli komadi kartona.
Braća su sjela na pod skladišta i čitala jedan po jedan. Na jednom je pisalo da je prodano devet jaja i jedna tegla meda za Ismarovu mjesečnu kartu. Na drugom da je novac od dvije tegle namijenjen Davudovom školskom alatu.
Bilo je kartona na kojima je Sumeja napisala da nije prodala dovoljno i da će razliku zaraditi sljedeće sedmice. Na posljednjem koji su pronašli stajala je kratka rečenica: „Ako njih dvojica završe škole, štand je uradio dovoljno.“
Ismar je tu rečenicu pročitao nekoliko puta. Tada je razumio zašto nije želio da prvo odu gledati novu kuću za majku.
Kuća joj je bila potrebna, ali nije bila prva stvar koju je trebalo sačuvati. Štand je trebao biti srušen za nekoliko dana, a zajedno s njim nestao bi jedini fizički trag godina o kojima majka gotovo nikada nije govorila.
Braća su od uprave pijace otkupila samo stari drveni gornji dio štanda, jer konstrukcija više nije bila sigurna za korištenje. Odnijeli su ga stolaru, ali su tražili da ne uklanja ogrebotine, mrlje od tegli ni urezani broj 17. Nisu željeli napraviti novi štand koji izgleda staro. Željeli su sačuvati pravi.
Tek tada su Sumeji objasnili šta planiraju. Ismar i Davud nisu željeli otvarati veliku prodavnicu niti napraviti spomenik majci.
Kupili su malu praznu prostoriju uz novu pijacu i uredili je kao zajedničko mjesto za žene i starije ljude koji proizvode premale količine da bi plaćali vlastiti štand. Neko je mogao donijeti šest tegli meda, neko deset jaja, neko nekoliko vrećica oraha.
Prostor je imao jednostavne police, vagu i osobu koja je vodila prodaju tokom dana, tako da proizvođači nisu morali satima sjediti čekajući kupce.
Na ulazu nisu stavili Sumejino ime. Uz jedan zid postavili su obnovljenu dasku sa štanda broj sedamnaest, a iza stakla nekoliko njenih kartončića.
Majka se u početku protivila. Rekla je da ne želi da ljudi čitaju koliko je bila siromašna. Ismar joj je objasnio da kartoni ne govore koliko je malo imala, nego koliko je precizno znala šta želi napraviti s tim malim što je imala.
Najviše ju je pogodio posljednji karton. Sumeja se nije sjećala da je napisala rečenicu o školama. Kada ju je ponovo pročitala nakon toliko godina, sjela je na stolicu i prekrila lice rukama. Davud joj je rekao da je štand zaista uradio dovoljno.
Majka je odmah odmahnula glavom i odgovorila da štand nije uradio ništa; ljudi su kupovali, pčele pravile med, kokoši nosile jaja, a njih dvojica učili. Ona je samo pokušavala spojiti sve te male stvari dok ne postanu dovoljno velike da ih odvedu dalje.
Braća su joj kasnije popravila staru kuću umjesto da joj kupe novu. Promijenili su krov, grijanje i prozore, ali su ostavili kuhinju gotovo onakvom kakvu je voljela.
Sumeja nije željela napustiti dvorište u kojem su još stajale košnice njenog pokojnog muža. Ismar i Davud su to konačno razumjeli. Njihova majka nije čekala povratak sinova da joj pokažu koliko sada mogu kupiti. Čekala je da ponovo sjednu za isti sto.
Na pijaci su se nekada smijali ženi koja je nudila nekoliko jaja i tegli meda, uvjereni da tako mala trgovina nikuda ne vodi.
Mnogo godina kasnije njena dva sina vratila su se iz inostranstva i prvo potražila upravo taj stari štand, ne zato da bi se osvetila ljudima koji su je ismijavali, nego zato što su shvatila da se njihov put iz sela nije počeo na aerodromu, fakultetu niti prvom poslu u stranoj zemlji.
Počeo je na drvenoj dasci broj sedamnaest, gdje je njihova majka svako jaje pretvarala u autobusku kartu, svaku teglu meda u knjigu i svaki sitni novčić u još jedan dan tokom kojeg njeni sinovi nisu morali napustiti školu.
Zato im je stari štand bio važniji od nove kuće: kuću su majci mogli popraviti novcem koji su danas imali, ali mjesto na kojem je ona godinama od gotovo ničega gradila njihovu budućnost mogli su spasiti samo jednom, prije nego što zauvijek nestane. KRAJ