Kada su se jednog hladnog oktobarskog jutra pred starom kućom Fate Mehić zaustavila dva automobila, nekoliko komšija odmah je izašlo pred svoje kapije.
Iz prvog automobila izašla je visoka žena u bijelom mantilu, a nekoliko trenutaka kasnije iz drugog je izašla još jedna, također u bijelom.
Stariji ljudi iz sela gledali su ih zbunjeno sve dok komšinica Behija nije prepoznala stariju djevojku i tiho izgovorila njeno ime.
Bile su to Fatine kćerke, Selma i Aida, djevojčice koje je selo nekada gledalo kako s knjigama pod rukom pješače prema autobuskoj stanici. Fata je u tom trenutku iza kuće skupljala drva i nije znala da su stigle.
Kada je začula kako je obje istovremeno dozivaju „majko“, ispustila je nekoliko cjepanica iz ruku i ostala nepomično stajati, gledajući dvije odrasle žene u bijelim mantilima kako joj prilaze putem kojim su prije mnogo godina odlazile u školu.
Fata je ostala sama s dvije kćerke kada je Selma imala deset, a Aida osam godina. Njen muž Sulejman otišao je raditi u inostranstvo, ali se nakon nekoliko godina njihov brak raspao i pomoć koju je slao postajala je sve manja.
Fata nije imala stalno zaposlenje, završila je samo osnovnu školu i živjela je u staroj kući s malim vrtom. Jedino što je dobro znala bilo je raditi zemlju, pa je počela obilaziti imućnija domaćinstva i pitati treba li im radnica.
U početku joj je bilo teško tražiti posao od ljudi koje poznaje cijeli život, ali glad djece bila je jača od ponosa. Već prvog proljeća počela je kopati tuđe njive, saditi krompir i čistiti korov, a kući se vraćala tek kada bi sunce nestalo iza brda.
Tokom ljeta posao je postajao gotovo nepodnošljiv. Fata je brala maline, okopavala kukuruz i skupljala sijeno dok bi temperatura bila toliko visoka da se zemlja pod nogama sušila i pucala.
Maramu bi natopila vodom i vezala oko glave, a zatim nastavila raditi jer se dnevnica nije plaćala za odmor u hladu.
Kada bi navečer došla kući, Selma i Aida vidjele bi crvene tragove sunca na njenim rukama, ali Fata bi se šalila da je samo predugo bila napolju. Nakon večere pregledala bi njihove školske sveske, oprala odjeću i pripremila nešto za naredno jutro. Često bi zaspala sjedeći pored peći prije nego što bi uspjela završiti sve što je planirala.
Jesen nije donosila olakšanje, samo drugačiju vrstu umora. Fata je tada vadila krompir, brala jabuke i skupljala kukuruz po hladnoj kiši koja bi joj za nekoliko minuta natopila staru jaknu.
Prsti bi joj utrnuli od mokre zemlje, a na dlanovima su se stalno otvarale sitne rane. Ipak, najvažniji dan za nju bio je onaj kada bi dobila dnevnicu. Kod kuće bi novac rasporedila u tri male koverte: jedna za hranu i račune, druga za Selmu, a treća za Aidu.
Ako bi nakon toga ostalo nekoliko maraka, spremala ih je u malu staklenu teglu skrivenu iza posude s brašnom, jer je vjerovala da će jednog dana taj novac djevojkama trebati za nešto mnogo veće od školskih sveski.
Rodbina se nije slagala s njenim planovima. Jedan Sulejmanov rođak često je govorio da nema smisla toliko ulagati u dvije djevojke koje će se jednog dana udati i otići iz sela.
Druga rođaka savjetovala je Fati da Selma nakon srednje škole pronađe posao u prodavnici, a Aida da nauči šivati. Kada je Selma prvi put rekla da želi studirati medicinu, nekoliko ljudi se nasmijalo i pitalo Fatu odakle misli platiti tako dug fakultet.
Fata nije znala odgovor na to pitanje, ali pred njima nije pokazivala strah. Mirno je rekla da ne zna koliko će njiva morati obraditi, ali zna da kćerki neće ona biti razlog da odustane.
Selma je zaista upisala medicinu, a tada su Fatini troškovi gotovo preko noći postali mnogo veći. Trebalo je plaćati smještaj, hranu, knjige i putovanja, dok je Aida još išla u srednju školu.
Fata je počela prihvatati posao i u udaljenijim selima, pa bi ponekad pješačila gotovo sat vremena prije nego što bi uopšte počela raditi. Selmi je govorila da ne brine za novac i da je godina bila dobra, iako je često bilo potpuno suprotno.
Kada bi joj kćerka telefonom rekla da može pronaći studentski posao, Fata bi je nagovarala da prvo završi ispite. Smatrala je da je njen vlastiti posao upravo to da kćerki kupi vrijeme za učenje.
Dvije godine kasnije i Aida je završila srednju školu i poželjela studirati farmaciju. Fata je te večeri dugo sjedila sama za kuhinjskim stolom jer je prvi put pomislila da možda neće uspjeti. Selma još nije bila završila medicinu, a sada je trebalo pomagati i drugoj kćerki u gradu.
U staklenoj tegli bilo je premalo novca, a poslova preko zime gotovo da nije bilo. Sljedećeg jutra otišla je do vlasnika velikog voćnjaka na drugom kraju opštine i dogovorila da tokom sezone radi svaki dan koji bude potreban.
Nikada Aidi nije rekla koliko se te noći bojala da će morati izgovoriti riječi koje je godinama pokušavala izbjeći: da novca nema dovoljno.
Upravo tokom te jeseni Fata je počela skrivati nešto ozbiljnije od umora. Desna šaka sve češće joj je oticala, a dva prsta ponekad nije mogla potpuno saviti. Starija radnica Vasvija savjetovala joj je da ode ljekaru,
ali Fata je svaki put odgovarala da će otići kada završi berba. Istina je bila da je novac koji je sačuvala za pregled već namijenila Aidinoj stanarini i knjigama. Fata je zato oko šake vezivala komad tkanine i nastavila brati jabuke. Kćerkama je preko telefona govorila da je zdrava i da samo čeka zimu kako bi se konačno odmorila.
Selma je nakon mnogo godina završila medicinu i počela raditi kao ljekar, dok je Aida završila farmaciju i zaposlila se u gradu.
Njihov prvi ozbiljan dogovor bio je da majka više ne smije raditi po tuđim njivama. Počele su joj slati dovoljno novca da mirno živi, ali Fata se teško odvajala od rada. Još je obrađivala vlastiti vrt, sadila luk i paradajz i govorila da će se potpuno razboljeti ako cijeli dan samo sjedi.
Djevojke su vjerovale da je majčina prošlost završena i da sada napokon mogu brinuti o njoj. Nisu znale da postoji dio priče koji im Fata nikada nije ispričala.
Istinu su saznale nakon smrti stare Vasvije, žene koja je godinama radila s njihovom majkom. Njena kćerka pronašla je među majčinim stvarima malu platnenu torbu na kojoj je bilo napisano Fatino ime. Unutra su bile dvije stare uplatnice,
komad tkanine kojim je Fata vezivala otečenu šaku i kratka Vasvijina bilješka. Na jednoj uplatnici nalazio se iznos za Selmin studentski smještaj, a na drugoj gotovo identičan iznos za Aidinu stanarinu dvije godine kasnije.
Vasvija je na papiru zapisala da je Fata oba puta odbila otići ljekaru jer je novac koji je čuvala za pregled poslala kćerkama. Na kraju je dodala da djevojke jednog dana trebaju znati kako njihova majka nije odgađala liječenje zato što se nije bojala bolesti, nego zato što se više bojala da će one napustiti školovanje.
Selma je kao ljekar najbolje razumjela koliko je majčina odluka mogla biti opasna. Prvo je osjetila ljutnju, zatim krivicu, a na kraju tugu jer se sjetila svakog telefonskog razgovora u kojem je majka tvrdila da joj ništa ne nedostaje.
Aida je pronašla datum svoje stare stanarine i shvatila da je upravo tog mjeseca Fata odbila doći u grad pod izgovorom da ima previše posla.
Sestre nisu željele majku pitati telefonom. Dogovorile su se da zajedno odu u selo, ali su tog jutra obje morale završiti obaveze na poslu. Zato su stigle direktno iz svojih radnih mjesta, još uvijek u bijelim mantilima koje nisu ni pomislile skinuti prije nego što zagrle majku.
Fata je prvo bila presretna što ih vidi zajedno, ali kada je Selma iz automobila donijela platnenu torbu, odmah je shvatila šta se dogodilo.
Nije pokušavala poricati. Sjela je između kćerki i objasnila da tada nije mislila kako čini nešto veliko ili herojsko. Imala je određenu količinu novca i dvije stvari koje su ga trebale: njena ruka i obrazovanje njene djece.
Bila je uvjerena da može izdržati bol još nekoliko mjeseci, dok djevojke nisu mogle vratiti izgubljenu školsku godinu tako lako. Selma joj je kroz suze rekla da nijedan fakultet nije vrijedan majčinog zdravlja, a Fata joj je mirno odgovorila da to danas zna, ali tada je bila samo uplašena majka koja je pokušavala pronaći izlaz.
Tog dana cijelo selo je vidjelo Selmu i Aidu u bijelim mantilima pred starom kućom. Među ljudima koji su prilazili bilo je i nekoliko rođaka koji su se nekada smijali Fatinoj odluci da školuje obje kćerke.
Fata nikome nije spomenula njihove stare riječi niti je dozvolila djevojkama da to učine. Rekla im je da nema smisla trošiti lijep dan dokazujući ljudima ko je prije dvadeset godina bio u pravu. Za nju najveća pobjeda nije bila u tome da se neko postidi, nego da njene kćerke nisu morale odustati od života koji su željele.
Selma je narednih dana majku odvela na detaljne preglede. Stara povreda šake ostavila je posljedice, ali uz terapiju bol se mogao znatno smanjiti.
Aida je pregledala sve lijekove koje je Fata koristila i napravila jednostavan raspored kako ih više ne bi uzimala nasumično. Međutim, sestre nisu željele da njihov povratak završi samo brigom o majci. Sjetile su se žena koje su godinama radile pored Fate i koje su također često odgađale pregled jer nisu željele izgubiti dnevnicu.
Zato su zajedno s lokalnom ambulantom organizovale nekoliko dana godišnje kada će sezonski radnici moći obaviti osnovne preglede rano ujutro ili kasnije popodne, bez propuštanja cijelog radnog dana.
Fata je podržala ideju pod uslovom da se nigdje ne koristi njeno ime. Nije željela ploču, zahvalnicu niti priču o ženi koja je patila da bi joj kćerke postale uspješne.
Rekla je Selmi i Aidi da, ako zaista žele nešto učiniti zbog nje, pomognu jednoj drugoj ženi da ne napravi istu grešku i ne odgađa liječenje zbog nekoliko zarađenih maraka.
Sestre su pristale. Stari komad tkanine kojim je Fata nekada vezivala bolnu šaku nisu izložile niti uokvirile. Vratile su ga u platnenu torbu i spremile zajedno s dvije uplatnice, jer su shvatile da majci ne treba spomenik vlastitoj patnji.
Predvečer su tri žene sjedile za stolom ispred kuće. Bijeli mantili bili su prebačeni preko naslona dvije stolice, dok je Fata pred njih iznosila pitu i šalila se da su u gradu očigledno zaboravile jesti pravu hranu.
Selma je uzela majčinu desnu ruku i pažljivo pogledala prste koji su nekada po vreloj zemlji čupali korov, a po hladnoj kiši brali jabuke kako bi dvije djevojčice imale knjige i stanarinu.
Aida je sjedila s druge strane i prvi put jasno razumjela koliko se život njihove majke godinama vrtio oko dvije male koverte s njihovim imenima. Fata je gledala obje kćerke i nije razmišljala o novcu koji je potrošila, propuštenim pregledima niti riječima rodbine. Za nju su svi ti dani već pripadali prošlosti.
Ljudi iz sela još su dugo prepričavali kako su se Fatine dvije kćerke vratile u bijelim mantilima i kako su isti rođaci koji su nekada ismijavali njihovu majku sada stajali pred kapijom bez mnogo riječi.
Međutim, samo su Selma i Aida znale da prava priča nije počela njihovim povratkom niti je završila njihovim diplomama.
Počela je mnogo ranije, pod vrelim ljetnim suncem i hladnom jesenjom kišom, kada je jedna žena svakog dana uzimala motiku ili korpu i odlazila na tuđu zemlju ne znajući koliko će još moći izdržati.
Svaka dnevnica koju je donijela kući postajala je knjiga, autobuska karta, stanarina ili još jedan mjesec školovanja, a iza svega je ostajalo tijelo koje je tiho plaćalo cijenu. Kada su se mnogo godina kasnije dvije kćerke vratile u selo u bijelim mantilima,
Fata nije vidjela dokaz da je pobijedila rodbinu koja joj se smijala. Vidjela je samo dvije djevojčice kojima je nekada obećala da siromaštvo neće odlučivati umjesto njih, i shvatila da je, uprkos svemu, održala svoje obećanje. KRAJ