Kada su se jednog septembarskog jutra pred trošnom kućom Azemine Kadić zaustavila dva crna automobila, žena je upravo na konopac vješala oprane plahte i prvo pomislila da su vozači pogriješili put.
Njena kuća stajala je posljednja na kraju sela, tamo gdje asfalt prelazi u uski makadam i gdje su rijetko dolazili ljudi koji nisu nekoga tražili. Iz prvog automobila izašla je visoka žena u tamnom kaputu, a iz drugog nešto mlađa žena koja je u rukama držala veliku fasciklu i mali stari kofer.
Azemina je prepoznala kofer prije nego lica. Bio je to isti izblijedjeli smeđi kofer u kojem je prije više od dvadeset godina držala školske sveske svojih kćerki kako ih kiša ne bi uništila kroz krov koji je prokišnjavao.
Tek kada je prva žena otvorila kapiju i tiho rekla: „Mama, nemoj stajati na hladnoći“, Azemina je rukama pokrila usta. Pred njom su stajale njene kćerke Selma i Nejra, djevojčice za koje je rodbina nekada govorila da iz kuće bez oca, novca i pristojnog krova ne mogu stići dalje od susjednog sela.
Komšije su izlazile pred kapije očekujući da vide kakve su poklone dvije žene dovezle u skupim automobilima, ali Selma i Nejra nisu otvorile prtljažnike.
Umjesto toga, unijele su stari kofer u kuću, stavile ga pred majku i iz njega izvukle desetine požutjelih papira. Azemina je odmah shvatila da su pronašle jedinu stvar koju je željela da njene kćerke nikada ne vide.
Dvadeset tri godine ranije Azemina je imala trideset godina i brak koji se raspadao mnogo prije nego što je njen muž Faruk konačno otišao.
Selma je tada imala sedam, a Nejra pet godina. Faruk je sve češće radio van sela, vraćao se kasno i jednog dana priznao da više ne želi porodični život koji su imali. Nakon razvoda preselio se u drugi grad. U početku je povremeno slao novac za djevojčice, ali uplate nisu bile redovne i Azemina nikada nije mogla planirati život oslanjajući se na njih.
Kuća u kojoj su ostale pripadala je njenim roditeljima. Bila je mala, zidovi su vlažili, a kroz krov iznad dječje sobe voda je ulazila pri svakoj jačoj kiši.
Azemina bi tada stavljala lonce na pod i premještala madrace. Jedne jeseni, kada je kiša padala tri dana bez prestanka, spakovala je dječje knjige u stari smeđi kofer kako bi barem one ostale suhe. Kofer je od tada stajao ispod njihovog kreveta.
Azemina nije imala stalno zaposlenje. Ljeti je brala maline i šljive, u jesen čistila tuđe kuće nakon berbe i spremala zimnicu starijim ženama, a zimi je kod kuće krpila odjeću i šila jednostavne zavjese.
Najteže joj nije padala neimaština nego stalno slušanje tuđih predviđanja. Jedna tetka joj je otvoreno rekla da bi bilo pametnije da djevojke nakon osnovne škole nauče neki posao i počnu zarađivati.
Drugi rođak je govorio da nema smisla ulagati u njihovo školovanje jer će se ionako udati i otići.Azemina nije ulazila u rasprave. Samo bi navečer provjerila jesu li djevojke uradile zadaću.
Selma je voljela brojeve i mogla je satima rješavati zadatke. Nejra je čitala sve što bi joj došlo pod ruku, čak i stare novine kojima su ljudi oblagali police.
Kada su počele donositi odlične ocjene, Azemina je shvatila da najveća prepreka neće biti njihova sposobnost nego novac potreban da dođu do škole u gradu.Autobuska karta za dvije djevojke svakog dana bila je više nego što je mogla redovno platiti.
Tada je počela raditi nešto što kćerkama nikada nije priznala. U obližnjem mjestu pekara je tražila osobu koja će nekoliko puta sedmično čistiti prostor nakon zatvaranja. Posao je počinjao kasno navečer.
Azemina bi djevojkama rekla da ide pomoći bolesnoj rođakinji, pješačila skoro četiri kilometra do pekare, čistila podove, peći i skladište, a zatim se poslije ponoći vraćala kući.
Novac od tog posla držala je u kovertama u starom koferu. Na svakoj je pisala čemu je namijenjen: „Selma — autobus“, „Nejra — knjige“, „Cipele za obje“, „Ekskurzija, ako bude dovoljno“. Kada bi neku kovertu ispraznila, nije je bacala. Na poleđini bi zapisala datum i koliko je noći radila da prikupi taj iznos.
Djevojke su mislile da majka rano liježe.
Jedne zime Selma se probudila oko jedan sat iza ponoći i vidjela da Azemine nema. Majka se vratila pola sata kasnije s mokrom kosom od snijega i rekla da je bila kod komšinice kojoj je pozlilo. Selma joj je povjerovala.
Kako su djevojke rasle, troškovi su postajali veći. Selma je upisala ekonomsku školu, a dvije godine kasnije Nejra gimnaziju.
Azemina je tada već imala problema s leđima, ali nije prestala noćno čišćenje. Vlasnik pekare, stari Mensur, nekoliko puta joj je rekao da mora usporiti. Ona bi odgovorila da će odmarati kada djevojke više ne budu trebale autobus.
Najveći udarac stigao je kada je krov kuće postao toliko loš da je majstor rekao da se popravka više ne može odgađati. Azemina je mjesecima skupljala novac, ali istovremeno je Selma dobila priliku nastaviti školovanje u Sarajevu. Trebala je platiti smještaj i prve troškove.
Azemina je izabrala kćerku.
Popravila je samo najgori dio krova iznad dječje sobe, dok je iznad svoje ostavila stare crjepove. Kada bi padala kiša, pomjerala je krevet prema zidu i stavljala lavor na pod. Selmi je rekla da je krov potpuno sređen.
Nekoliko godina kasnije i Nejra je otišla na fakultet. Azemina je tada prvi put ostala sama u kući.
Faruk je odavno imao drugu porodicu, a kontakt s djevojkama sveo je na povremene pozive. Azemina nikada nije tražila od kćerki da biraju između roditelja. Govorila im je da njihov odnos s ocem pripada njima.
Selma je završila ekonomiju i zaposlila se u velikoj kompaniji, gdje je s vremenom napredovala do finansijskog rukovodstva. Nejra je završila pravo i nakon nekoliko godina rada postala advokatica. Obje su živjele daleko od sela. Majci su slale novac, ali Azemina je uvijek tvrdila da kuća može još izdržati i da nema potrebe trošiti mnogo na nju.
Stari smeđi kofer nestao je iz kuće kada je Mensur zatvorio pekaru. Azemina ga je jedne večeri odnijela tamo zajedno sa starim keceljama i zamolila Mensura da ga baci.
Nije željela da djevojke jednog dana pronađu koverte i počnu računati njene noći.Mensur ga nije bacio.Godinama je stajao na tavanu njegove kuće.Nakon njegove smrti sin je sređivao stvari i pronašao kofer.
Na jednoj koverti vidio je Selmino puno ime. Preko poznanika ju je pronašao i poslao joj fotografiju.Selma i Nejra došle su po kofer bez majčinog znanja.Te večeri otvorile su svaku kovertu.
Na jednoj je pisalo da je Azemina sedam noći čistila pekaru za njihove zimske cipele. Na drugoj je bilo jedanaest noći za Selmine udžbenike. Na trećoj petnaest za Nejrin autobus. Pronašle su i stari račun za popravku krova. Tek tada su shvatile da je popravljen samo dio iznad njihove sobe.
Na dnu kofera nalazio se mali papir koji ih je najviše pogodio. Azemina je na njemu napravila račun koliko bi koštalo da jednog dana završi vlastitu srednju školu koju je napustila kada joj se majka razboljela. Ispod iznosa je napisala: „Kasnije.“ Zatim je riječ precrtala i dodala: „Prvo njih dvije.“Zato su se pred kućom pojavila dva crna automobila.
Nisu došle da selu pokažu koliko su uspjele. Selma je automobil dobila preko firme, a Nejra je svoj kupila nakon godina rada. Za njih su vozila bila najmanje važan dio povratka.
U fascikli koju je Nejra donijela nalazili su se dokumenti za program obrazovanja odraslih u gradu udaljenom dovoljno malo da Azemina može putovati nekoliko puta sedmično.
Selma je već dogovorila prijevoz. Nisu je prijavile bez njenog pristanka. Donijele su samo mogućnost.Drugi papir bio je ponuda majstora za novi krov.
Kada je Azemina vidjela koverte, naljutila se. Rekla je da nije radila noću da bi joj djeca jednog dana plakala nad starim računima.
Selma joj je odgovorila da upravo zato nisu došle vraćati novac. Ne postoji cijena kojom bi mogle platiti majku koja je noću čistila pećnicu, a ujutro ih budila za školu kao da je spavala osam sati.Nejra je zatim stavila pred nju papir na kojem je pisalo „Prvo njih dvije“.Okrenula ga je i na poleđini dopisala: „Sada ti.“
Azemina je dugo gledala te dvije riječi. Zatim je prvi put pred kćerkama priznala da se cijelog života stidjela što nije završila školu. Selma ju je uhvatila za jednu ruku, Nejra za drugu, a žena koja je dvadeset godina vjerovala da je za nju vrijeme prošlo počela je plakati.
Novi krov napravljen je prije zime. Stari smeđi kofer ostao je u kući, ali Azemina nije dozvolila da ga stave u dnevnu sobu kao spomenik. Vratila ga je ispod kreveta, samo što više nije čuvao stare račune. U njega je stavila svoje nove sveske.
Nekoliko mjeseci kasnije prvi put je otišla na nastavu. Bila je starija od većine polaznika, sporo je pisala i dugo provjeravala svaki zadatak. Ali nije odustala. Kada bi se umorila, sjetila bi se noćnih kilometara između pekare i kuće i govorila sebi da je put do školske klupe ipak kraći.
Ljudi iz sela još su dugo pričali o ona dva crna automobila. Neki su govorili da su se djevojke vratile bogate, drugi da je Azemina dokazala rodbini koliko su pogriješili.
Ona nikada nije tako gledala na taj dan. Nije odgajala kćerke da bi jednog dana njihovi automobili impresionirali ljude koji su ih sažalijevali.
Odgajala ih je da mogu birati vlastiti život. Njena najveća nagrada nije bila ni novi krov, ni novac, ni činjenica da su dvije uspješne žene izašle iz automobila pred njenom kućom. Bila je to večer nekoliko mjeseci kasnije kada su Selma i Nejra ponovo došle kući, sjele za kuhinjski sto i zatekle majku kako u svojoj novoj svesci rješava zadatak.
Nekada je Azemina noću radila da bi dvije djevojčice mogle učiti. Sada su se te djevojčice vratile da upale svjetlo iznad knjige koju je njihova majka čekala gotovo cijeli život da ponovo otvori. KRAJ