Kada se jednog hladnog oktobarskog jutra pred starom kućom Fate Mujić zaustavio tamni automobil, osamdesetogodišnja žena nije izašla da vidi ko je stigao.
Sjedila je u praznoj štali na maloj drvenoj stolici, upravo na mjestu gdje je nekada stajala njena posljednja krava Šara.
Prošlo je gotovo deset godina otkako ju je odvela na pijacu i vratila se kući sama, s novcem skrivenim ispod marame i suzama koje niko u selu nije vidio.
Tog dana rodbina ju je nazivala ludom jer je prodala posljednje vrijedno što joj je pokojni muž ostavio samo da bi njen unuk mogao otići na fakultet.
Sada je kroz otvorena vrata štale čula korake, a zatim glas koji nije čula uživo gotovo dvije godine. Kada se okrenula, pred njom je stajao njen unuk Emir.
Bio je viši nego što ga je pamtila, u tamnom kaputu, ali u rukama nije nosio skup poklon. Držao je staro kravlje zvono koje je Fata prije deset godina skinula sa Šarinog vrata prije nego što ju je prodala. Iza njega se već okupljalo selo, jer se vijest o Emirovom povratku proširila od kuće do kuće.
Među ljudima su stajali i rođaci koji su nekada govorili da će Fata umrijeti sama i siromašna zbog dječaka koji će je zaboraviti čim vidi grad. Emir je izašao pred njih, stavio staro zvono na sto i otvorio fasciklu koju je donio iz automobila. Kada su ljudi shvatili šta se nalazi u dokumentima, razgovor je potpuno prestao.
Ali ono što je utišalo selo nije bila Emirova diploma, novac niti automobil. Bila je to odluka koju je donio zbog žene koja je prije deset godina vjerovala u njega onda kada gotovo niko drugi nije.
Fata je cijelog života živjela u malom bosanskom selu smještenom između šumovitih brda. Sa suprugom Ibrahimom imala je skromnu kuću, nekoliko dunuma zemlje, malu štalu i dvije krave.
Nikada nisu imali mnogo, ali su živjeli od vlastitog rada. Ibrahim je obrađivao zemlju, Fata pravila sir i kajmak, a ono što bi ostalo prodavali su na pijaci.
Njihova jedina kćerka Amina udala se mlada i dobila sina Emira. Međutim, život nije bio blag prema porodici. Kada je Emir imao sedam godina, Amina je teško oboljela i nakon nekoliko mjeseci umrla. Dječakov otac radio je u inostranstvu i nakon nekog vremena osnovao novu porodicu. Emir je ostao kod bake i djeda.
Fata nikada nije govorila da je preuzela teret. Za nju Emir nije bio obaveza. Bio je dijete njene kćerke i posljednji trag njenog smijeha u kući.
Ibrahim je dječaka učio kositi travu, cijepati drva i brinuti o životinjama. Fata ga je svako jutro slala u školu s uredno složenim knjigama. Emir je bio miran dječak i odličan učenik.
Najviše su ga zanimale matematika i fizika. Učitelj je jednom rekao Ibrahimu da dječak ima sposobnosti koje ne bi trebalo ostaviti samo u selu.
Djed se tog dana vratio kući ponosniji nego ikada. Govorio je Fati da će njihov Emir jednog dana završiti fakultet. Ona se smijala i odgovarala da prvo moraju pronaći način da mu kupe nove cipele.
Ali Ibrahim nije dočekao Emirov fakultet.
Umro je kada je dječak imao sedamnaest godina. Jednog jutra otišao je u štalu, požalio se na bol u grudima i nekoliko sati kasnije više ga nije bilo.
Nakon njegove smrti Fata je ostala s Emirom, malom zemljom i dvije krave. Jednu je morala prodati nekoliko mjeseci kasnije kako bi platila dugove i popravila krov.
Ostala je Šara.
Bila je to stara smeđa krava koju je Ibrahim posebno volio. Kupio ju je nekoliko godina prije smrti i često govorio Fati da će, dok god imaju Šaru, u kući biti mlijeka, sira i nešto novca.
Fata se držala tih riječi. Svakog jutra prije svitanja muzla je kravu. Od mlijeka je pravila sir, kajmak i maslac. Dio bi ostavila za kuću, a ostatak prodavala. Od tog novca plaćala je Emirovu autobusku kartu i knjige za srednju školu.
Kada je Emir završio školu kao jedan od najboljih učenika, stiglo je pismo koje je promijenilo sve. Primljen je na Elektrotehnički fakultet u Sarajevu.
Emir je gotovo trčao kući držeći pismo u rukama. Fata ga je pročitala nekoliko puta, iako nije razumjela sve što je pisalo. Razumjela je samo riječ „primljen“.
Te večeri napravila je najbolju večeru koju je mogla.
Tek kada je Emir zaspao, izvadila je metalnu kutiju u kojoj je držala ušteđevinu.
Novca nije bilo dovoljno.
Trebalo je platiti put, smještaj, knjige i prve mjesece života u Sarajevu. Emir je mogao dobiti stipendiju, ali ne odmah. Fata je nekoliko dana računala, pitala ljude za cijene i pokušavala pronaći drugo rješenje.
Na kraju je pogledala prema štali.
Kada je rodbina čula da razmišlja o prodaji Šare, nastala je svađa. Njen djever Hasan rekao joj je da je izgubila razum. Podsjetio ju je da ima gotovo sedamdeset godina i da joj je krava posljednji siguran izvor hrane i prihoda. Drugi rođak rekao je da Emir može pronaći posao i otići na fakultet kasnije ako baš želi.
Najviše ju je zaboljela rečenica jedne rođake koja je rekla da će dječak, čim upozna život u Sarajevu, zaboraviti staru baku i blatnjavo selo.
Fata je saslušala sve.
Sljedećeg jutra stavila je konopac Šari oko vrata i krenula prema pijaci.Emir ju je zaustavio na kapiji. Kada je shvatio šta namjerava, odbio je uzeti novac. Rekao je da neće studirati ako zbog njega mora prodati posljednju kravu koju joj je djed ostavio.
Fata mu je tada objasnila nešto što će pamtiti cijelog života. Krava je vrijedna zato što može pomoći porodici da živi.
Ako je sada može pretvoriti u njegovu priliku da izgradi budućnost, onda je upravo tome i poslužila. Ibrahim joj nije ostavio Šaru da je čuva kao uspomenu dok ne umre, nego da joj pomogne kada bude najpotrebnije.Prije nego što je odvela kravu, skinula je malo mesingano zvono s njenog vrata.
To zvono ostalo je u štali.Šara se nikada nije vratila.Novcem od prodaje Fata je platila Emirove prve troškove. Kada ga je nekoliko sedmica kasnije ispratila na autobus, u džep mu je stavila gotovo sve što joj je ostalo. Emir joj je obećao da će joj jednog dana kupiti deset krava.
Fata se nasmijala i rekla mu da joj ne treba deset krava. Treba joj samo da završi ono zbog čega je otišao.Prve godine bile su teške
Emir je dobio stipendiju, ali je tokom vikenda radio kako bi manje tražio od bake. Fata mu je ipak slala pakete hrane i po dvadeset ili trideset maraka kad god bi mogla zaraditi. Bez krave je počela raditi u baštama drugih ljudi, skupljati voće i praviti zimnicu za nekoliko porodica.
Rodbina je nastavila komentarisati. Kada Emir nije došao kući nekoliko mjeseci zbog ispita, govorili su da je počelo upravo ono na šta su je upozoravali. Fata nikada nije odgovarala.Na zidu pored kreveta držala je njegovu fotografiju.
Emir je završio fakultet, zatim master studij i dobio posao u velikoj energetskoj kompaniji. Kasnije je učestvovao u projektima obnovljivih izvora energije. Njegov život se promijenio, ali jedno obećanje nije zaboravio.Svaki put kada bi nazvao baku, pitao bi treba li joj nešto. Fata bi odgovarala da ima sve.
Kada bi joj poslao novac, većinu bi stavila u istu metalnu kutiju u kojoj je nekada skupljala za njegove knjige. Nije znala na šta će ga potrošiti. Jednostavno nije bila navikla trošiti na sebe.
Deset godina nakon prodaje Šare Emir je dobio priliku voditi veliki projekat u Bosni. Umjesto da ostane u gradu, donio je odluku o kojoj baki nije ništa rekao.
U selu je godinama stajala napuštena zgrada stare zadruge. Emir ju je kupio i obnovio. Jedan dio pretvorio je u malu radionicu s računarima i opremom gdje će učenici iz sela besplatno učiti osnove elektrotehnike i informatike. Drugi dio namijenio je stipendijskom fondu za djecu iz siromašnih seoskih porodica.
Ali to nije bilo sve.
Kupio je i nekoliko hektara zemlje uz bakinu kuću. Na njoj je napravio moderno malo gazdinstvo s novom štalom, ali nije ga namijenio samo Fati. Planirao je da prihod od gazdinstva djelimično finansira stipendije.
Na dan njegovog povratka dovezeno je i šest krava.
Zato je selo bilo okupljeno pred Fatinom kućom.
Emir je pred ljudima otvorio fasciklu i pokazao dokumente. Na vrhu je pisalo „Fond Ibrahim i Fata Mujić“.
Baka je nekoliko trenutaka gledala ime pokojnog muža i počela plakati.
Tada je Emir uzeo staro Šarino zvono i objasnio zašto ga je donio. Nekoliko dana ranije pronašao ga je u štali, tamo gdje je visjelo gotovo deset godina. Želio je da bude postavljeno u novom centru kao podsjetnik na početak cijele priče.
Nije govorio o rođacima koji su se smijali baki. Nije ih prozivao niti tražio da priznaju da su pogriješili.
Ipak, ljudi su sami spuštali pogled.
Posebno oni koji su prije deset godina govorili da Fata baca posljednje što ima na dječaka koji će je zaboraviti.
Emir je zatim prišao baki i rekao joj da je kao osamnaestogodišnjak obećao deset krava. Donio je samo šest.
Fata se kroz suze nasmijala i udarila ga lagano po ruci. Rekla je da joj ni jedna nije trebala.
Emir je odgovorio da zna. Krave nisu bile dug prema njoj. One će pomagati drugoj djeci, isto kao što je Šara nekada pomogla njemu.
Nekoliko sedmica kasnije dodijeljene su prve stipendije. Jedna je otišla djevojci koja je željela studirati medicinu, druga sinu samohrane majke koji je želio mašinstvo, a treća dječaku čiji roditelji nisu imali dovoljno za svakodnevni autobus do srednje škole.
Fata je sjedila u prvom redu i držala staro zvono u krilu.Tek tada je potpuno razumjela šta je njen unuk napravio.Prije deset godina prodala je jednu kravu da jedno dijete može otići na fakultet. Sada će prihod od šest krava i centra pomagati desetinama djece da dobiju istu priliku.
Predvečer su se baka i unuk vratili staroj kući. Emir je predložio da joj napravi novu, ali Fata je odmah odbila. Rekla je da želi ostati tamo gdje su živjeli Ibrahim, Amina i on dok je bio dječak.Sjela je na klupu pred kućom, a Emir pored nje.U daljini su se čula zvona novih krava.
Fata je rekla da je prije deset godina, kada se sama vratila s pijace, plakala u praznoj štali. Ne zato što je žalila za Šarom, nego zato što se bojala da možda svi drugi imaju pravo. Možda je zaista bila luda. Možda će Emir odustati. Možda će je zaboraviti. Nikada mu to nije priznala jer nije željela da ode noseći njen strah.
Emir joj je uzeo ruku i rekao da je tokom najtežih dana fakulteta uvijek mislio na isti prizor: baku koja se vraća iz štale bez krave koju je djed ostavio. Znao je da nema pravo olako odustati od prilike koju je ona toliko skupo platila.
Fata je tada pogledala prema novoj štali, ali nije brojala krave. Pogledala je prema obnovljenoj zadruzi gdje će već sljedećeg jutra nekoliko seoske djece prvi put sjesti za nove računare.
Tog trenutka shvatila je da se Šara ipak vratila.
Ne kao ista životinja i ne kao novac koji joj je unuk vratio. Vratila se u obliku knjiga koje će neko dijete kupiti, autobuske karte koju će neka majka lakše platiti i fakulteta koji možda neće ostati samo nečiji nedostižan san.
Selo je prije deset godina Fatu nazvalo ludom jer je posljednju sigurnost zamijenila za budućnost jednog dječaka. Deset godina kasnije niko nije morao reći da je bila u pravu.
Dok su pred starom kućom stajali njen odrasli unuk, šest novih krava i djeca čije će školovanje nositi ime nje i pokojnog Ibrahima, odgovor je bio pred svima. Fata je tada podigla staro mesingano zvono, posljednju stvar koju je sačuvala od Šare, i predala ga Emiru.
Jedna krava koju je nekada prodala pomogla je da se školuje jedan dječak. A taj dječak se vratio kao čovjek koji će pomoći da siromaštvo više ne odlučuje umjesto druge djece koliko daleko smiju sanjati. KRAJ