Kada su se jednog hladnog oktobarskog jutra pred starom kućom Ibrahima Delića zaustavila tri luksuzna automobila, starac je ispustio kantu s mlijekom iz ruke.
Bijela tečnost razlila se po blatnjavom dvorištu, ali Ibrahim to nije ni primijetio. Gotovo cijelo selo izašlo je pred kapije čim su se tri vozila polako popela uskim makadamskim putem kojim su obično prolazili samo traktori i stara kola.
Ibrahim je stajao pored štale u izblijedjeloj košulji, gumenim čizmama i prsluku koji je nosio više od deset godina. Nije očekivao nikoga. Kada su se vrata prvog automobila otvorila, izašao je muškarac u tamnom odijelu. Iz drugog je izašla žena u dugom kaputu, a iz trećeg još jedan
muškarac koji je u rukama držao staru drvenu kutiju. Starac ih je nekoliko trenutaka gledao bez riječi, a onda mu je lice zadrhtalo. Bili su to njegova djeca, Adnan, Selma i Haris, koje nikada nije vidio zajedno pred tom kućom otkako su prije gotovo dvadeset godina otišli na školovanje u grad. Ibrahim je krenuo prema njima,
ali Haris je prvo otvorio drvenu kutiju i izvadio tri stara predmeta: zahrđalu potkovicu, malo kravlje zvono i komad drvene drške od pluga. „Babo, znaš li zašto smo ovo sačuvali?“ pitao ga je. Ibrahim nije stigao odgovoriti. Iza automobila se već okupljalo selo koje je nekada govorilo da je budala što ore tuđe njive i čuva tuđu stoku samo da bi djecu slao u škole iz kojih se možda nikada neće vratiti.
Dvadeset godina ranije Ibrahim nije imao gotovo ništa što bi mogao nazvati svojim. Kuća u kojoj je živio sa suprugom Fatimom i troje djece bila je stara, s krovom koji je svake zime trebalo popravljati.
Iza nje su imali mali vrt, nekoliko kokoši i dovoljno zemlje da posade krompir i luk za vlastite potrebe. Ibrahimov otac nije mu ostavio veliku njivu niti šumu koju bi mogao prodati kada dođu teška vremena.
Ostale su mu samo dvije snažne ruke, stari plug i navika da ustaje prije nego što se na minaretu začuje prvi jutarnji ezan.
Radio je gdje god bi ga pozvali. U proljeće je orao zemlju imućnijim seljacima.
Ljeti je kosio livade i skupljao sijeno, u jesen vadio krompir i sjekao drva, a zimi hranio i čistio stoku ljudima koji su imali velika imanja. Jedan bogati gazda iz susjednog sela držao je dvanaest krava i plaćao Ibrahimu da ih čuva, muze i vodi na ispašu.
Posao je počinjao prije izlaska sunca, ali Ibrahim se rijetko žalio. Svaku zarađenu marku dijelio je na dvije strane: ono bez čega porodica nije mogla živjeti i ono što će trebati djeci za školu.
Najstariji Adnan bio je odličan u matematici. Učitelj je prvi rekao Ibrahimu da dječak mora nastaviti školovanje u gradu. Selma je željela postati doktorica, dok je najmlađi Haris mogao satima popravljati pokvarene radio-aparate i stare poljoprivredne mašine. Ibrahim nije znao ništa o fakultetima.
Nije znao koliko traju studiji niti kakvi ispiti čekaju njegovu djecu. Znao je samo da su sva trojica voljela knjige više nego što je on kao dječak ikada imao priliku.
Kada je Adnan završio osnovnu školu i trebao krenuti u srednju školu u gradu, pojavio se prvi ozbiljan problem.
Mjesečna autobuska karta, knjige i školski pribor koštali su više nego što je Ibrahim mogao izdvojiti. Jedan rođak savjetovao mu je da dječaka pošalje kod majstora da nauči zanat. Ibrahim je te večeri dugo sjedio pred kućom, a onda je sljedećeg jutra otišao kod vlasnika najveće njive u selu i pitao treba li mu neko za oranje.
Dogovorili su posao. Ibrahim je narednih sedmica radio od svitanja do mraka, a prvu zaradu stavio je pred Adnana i rekao mu da kupi autobusku kartu.
Nekoliko godina kasnije Selma je krenula istim putem. Tada je novca trebalo još više. Ibrahim je počeo raditi i nedjeljom. Ujutro bi nahranio krave, zatim otišao na njivu, a navečer se vraćao u štalu na drugo mužnje.
Fatima ga je često upozoravala da neće izdržati takav tempo. Ibrahim bi joj odgovorio da djeca rastu brzo i da neće zauvijek trebati njegov novac. Odmarat će kada budu mogla sama stajati na nogama.
Najmlađi Haris najbolje je znao koliko otac radi. Jedne zime probudio se prije zore i vidio Ibrahima kako na svjetlu male sijalice krpi poderanu čizmu. Snijeg je bio do koljena, a Ibrahim je tog jutra morao pješačiti gotovo četiri kilometra do štale.
Haris mu je rekao da neće ići na fakultet. Završit će srednju školu i pronaći posao. Ibrahim nije povisio glas. Samo je pitao sina želi li zaista odustati od elektrotehnike. Kada je Haris rekao da ne želi, nego da nema srca gledati oca kako radi za troje djece, Ibrahim mu je objasnio da će ga više boljeti ako jednog dana sazna da je sin odustao samo zbog njegovih starih čizama.
Prvi je u Sarajevo otišao Adnan. Primljen je na ekonomiju i dobio dio stipendije, ali mu je i dalje trebao novac za smještaj i hranu. Ibrahim je prodao jedinu kravu koju je porodica tada imala.
Selma je dvije godine kasnije upisala medicinu. Da bi platio njene prve troškove, Ibrahim je cijelo ljeto radio na tri različita imanja. Kada je i Haris otišao studirati elektrotehniku,
ljudi u selu počeli su otvoreno govoriti da je starac izgubio razum. Troje djece u gradu bilo je, po njihovom mišljenju, previše za čovjeka koji nije imao ni vlastitu njivu.
Ibrahim nikada nije odgovarao na takve komentare. Svakog mjeseca odlazio je u poštu i slao djeci koliko je mogao. Nekada bi to bilo stotinu maraka, nekada pedeset, a nekada samo dvadeset.
Uz novac bi kratko napisao da su on i majka dobro i da se ne brinu. Djeca nisu znala da bi se Ibrahim ponekad nakon uplate vraćao kući s nekoliko maraka u džepu. Nisu znala ni da je Fatima popravljala istu njegovu radnu košulju toliko puta da je na leđima ostalo više zakrpa nego originalnog platna.
Najveći udarac porodica je doživjela kada se Fatima teško razboljela. Djeca su željela doći kući i prekinuti semestar, ali ona im nije dozvolila. Nakon nekoliko mjeseci bolesti umrla je. Ibrahim je ostao sam u staroj kući, ali nije prestao raditi.
Dan poslije četrdesetnice ponovo je otišao u štalu. Ljudi su mislili da radi jer ne zna šta bi sa sobom. Samo je Ibrahim znao da su računi za školovanje njegove djece i dalje stizali.
Godine su prolazile i djeca su jedno po jedno završavala fakultete. Adnan je postao ekonomista i kasnije pokrenuo uspješnu firmu. Selma je završila medicinu i specijalizirala internu medicinu. Haris je postao inženjer i počeo raditi na velikim energetskim projektima.
Svako od njih pokušavao je nagovoriti oca da prestane raditi. Slali su mu novac, nudili da renoviraju kuću i pozivali ga da živi kod njih. Ibrahim bi prihvatio da poprave krov ili kupe novu peć, ali iz sela nije želio otići.
Govorio je da ne zna šta bi radio u gradu gdje nema štale koju treba otvoriti ujutro niti zemlje koju može dotaknuti rukama.
Kako su djeca gradila vlastite živote, sve rjeđe su uspijevala doći zajedno. Dolazili su pojedinačno, za praznike ili nekoliko dana ljeti. Selo je zbog toga ponovo počelo pričati da je Ibrahim dao mladost za djecu koja sada dolaze u skupim automobilima samo kada imaju vremena. Starac se nikada nije ljutio.
Govorio je da nije školovao djecu da bi sjedila pored njega, nego da mogu otići tamo gdje ih život odvede.
Ono što Ibrahim nije znao bilo je da su Adnan, Selma i Haris posljednje dvije godine pripremali zajednički povratak.
Nakon majčine smrti pronašli su malu kutiju u kojoj je Fatima čuvala nekoliko predmeta iz vremena njihovog školovanja. Unutra je bila potkovica s konja kojim je Ibrahim nekada orao tuđe njive,
zvono jedne od krava koje je godinama čuvao i slomljeni komad drške starog pluga. Fatima je na papiriću napisala da ih sačuvaju, jer je njihov otac tim stvarima zaradio više školskih knjiga nego što će djeca ikada moći izbrojati.
Taj papirić promijenio je njihov plan. Umjesto da ocu jednostavno kupe novu kuću ili automobil, odlučili su učiniti nešto što će imati smisla u selu. Kupili su nekoliko zapuštenih parcela koje su godinama stajale neobrađene i osnovali malo poljoprivredno gazdinstvo. Dio prihoda trebao je finansirati stipendije za djecu iz siromašnih seoskih porodica.
Haris je organizovao nabavku moderne mehanizacije, Adnan finansije, a Selma je izdvojila sredstva za stipendije učenicima koji žele studirati medicinu, poljoprivredu, tehničke nauke ili druga zanimanja.
Zbog toga su tog oktobarskog jutra sva trojica stigla pred očevu kuću. Luksuzni automobili privukli su selo, ali djeca nisu došla da ih pokažu.
Haris je ocu pružio drvenu kutiju koju je majka nekada sačuvala. Kada je Ibrahim vidio potkovicu i malo zvono, odmah ih je prepoznao. Adnan mu je zatim dao dokumente novog gazdinstva. Na vrhu prve stranice pisalo je „Fond Ibrahim i Fatima Delić“. Starac je nekoliko puta pročitao ime pokojne supruge prije nego što je razumio šta su djeca napravila.
Odveli su ga do parcela na drugom kraju sela. Tamo je čekao novi traktor, ali Ibrahim gotovo da ga nije ni pogledao. Pored puta stajala je tabla na kojoj je pisalo da će dio prihoda od zemlje svake godine biti namijenjen školovanju djece iz seoskih porodica.
Prve stipendije već su bile spremne za tri učenika. Jedan je želio studirati mašinstvo, druga djevojka medicinu, a treći poljoprivredu. Ibrahim je tada spustio glavu i dugo šutio.
Cijelog života orao je tuđu zemlju da njegova djeca mogu otići iz sela, a sada su se vratila i kupila zemlju kako bi pomogla drugoj djeci da dobiju istu priliku.
Predvečer, kada su se komšije razišle, Ibrahim je sjedio sa svoje troje djece na klupi ispred stare kuće. Tri automobila još su stajala uz cestu, ali starac ih gotovo nije primjećivao. Gledao je Adnana, Selmu i Harisa i rekao im da nikada nije očekivao ništa zauzvrat.
Nije čuvao krave, orao tuđe njive niti radio po kiši zato da bi mu jednog dana kupili zemlju. Radio je samo zato što nije želio da njih troje jednog dana moraju reći da nisu pokušali ostvariti svoje snove jer njihov otac nije imao dovoljno novca.
Haris je tada ocu vratio staru drvenu kutiju i rekao da ona sada pripada njemu. Ibrahim je uzeo potkovicu, zvono i komad pluga, a zatim pogledao prema kući u kojoj je Fatima nekada čekala njegov povratak s njive.
Tek tada su mu potekle suze. Shvatio je da se njegova najveća zarada nikada nije nalazila u kovertama s novcem koje je slao u grad. Nalazila se pred njim, u troje odraslih ljudi koji nisu zaboravili koliko je rada stajalo iza njihove prve autobuske karte,
knjige i studentske sobe. Dvadeset godina ranije selo je gledalo siromašnog seljaka koji ore zemlju drugih ljudi i pitalo se zašto toliko radi za budućnost koju možda nikada neće vidjeti.
Sada su pred njegovom starom kućom stajala tri luksuzna automobila, ali oni nisu bili odgovor. Pravi odgovor nalazio se na zemlji nekoliko stotina metara dalje, gdje će od sljedećeg proljeća rad jednog oca pomagati djeci koja čak nisu nosila njegovo prezime.
Ibrahim je pogledao prema svojoj djeci, zatvorio drvenu kutiju i prvi put nakon mnogo godina dopustio sebi da tog dana više ništa ne radi. KRAJ