Onog jutra kada su se pred trošnom kućom udovice Zehre zaustavila dva crna automobila i jedan bijeli kombi, gotovo cijelo selo izašlo je na cestu, jer niko nije mogao razumjeti ko bi mogao doći ženi kojoj su se godinama smijali zato što je svakog dana pješačila kilometrima do tuđe njive za nekoliko maraka.
Zehra je u tom trenutku sjedila na niskoj drvenoj klupi ispred kuće i krpila staru radnu kecelju. Kada je čula automobile, podigla je glavu i pomislila da su pogriješili adresu.
Međutim, iz prvog automobila izašla je mlada žena u urednom tamnom kaputu, zastala nekoliko sekundi kraj kapije i pogledala majku očima punim suza. Zehra je ispustila iglu iz ruke.
„Amila?“ uspjela je izgovoriti. Djevojka joj je potrčala u zagrljaj, a ljudi koji su se okupljali uz cestu počeli su šaptati. Mnogi Amilu nisu vidjeli godinama. Znali su samo da je otišla na školovanje u Sarajevo i da se rijetko vraća.
Ali niko nije znao zašto su s njom stigli ljudi iz grada, niti šta se nalazi u velikom predmetu koji su dvojica muškaraca upravo iznosila iz kombija. Amila je nakon dugog zagrljaja pogledala majčine ispucale ruke i rekla: „Mama, danas će saznati gdje si godinama slala posljednju marku koju zaradiš.
“ Zehra se odmah uozbiljila i tiho odgovorila da nema potrebe da iko išta zna. Međutim, Amila je samo odmahnula glavom. Ono što je Zehra skrivala više od deset godina tog jutra trebalo je postati poznato cijelom selu, a među ljudima koji su stajali pred njenom kapijom bilo je nekoliko onih koji su se nekada najglasnije smijali dok bi ona prije svitanja prolazila pored njihovih kuća u blatnjavim cipelama.
Zehra je ostala udovica kada je imala četrdeset dvije godine. Njen muž Osman razbolio se iznenada i umro nekoliko mjeseci kasnije, ostavljajući iza sebe malu kuću, komadić vrta i gotovo nikakvu ušteđevinu.
Njihova jedina kćerka Amila tada je imala petnaest godina i bila među najboljim učenicima u školi. Prvih nekoliko mjeseci nakon Osmanove smrti ljudi su im pomagali koliko su mogli. Jedna komšinica donosila bi mlijeko, druga jaja, neko bi ostavio vreću krompira pred vratima, ali Zehra je dobro znala da se od tuđe pomoći ne može živjeti zauvijek.
Nije imala završenu školu niti zanat, pa je prihvatala svaki posao koji bi joj ponudili. Čistila je kuće, brala voće i pomagala starijim ljudima, ali ništa nije bilo stalno. Onda joj je jedan imućniji zemljoposjednik iz susjednog mjesta ponudio sezonski posao na velikoj njivi.
Problem je bio što se njiva nalazila skoro sedam kilometara od Zehrine kuće. Autobus nije prolazio tim putem, a ona nije imala ni bicikl. Kada je prvi put rekla Amili da će prihvatiti posao, djevojka ju je pokušala odgovoriti. Četrnaest kilometara pješačenja dnevno uz osam ili devet sati rada činilo joj se nemogućim. Zehra se samo nasmijala i rekla da su joj noge jedino prijevozno sredstvo koje ne traži gorivo.
Tako je počeo život koji će selo godinama gledati, a gotovo niko neće razumjeti. Zehra bi ustajala prije pet sati, skuhala malu šolju kafe, u platnenu torbu stavila komad hljeba i malo sira ako ga je bilo, a zatim krenula niz cestu dok su svjetla u većini kuća još bila ugašena.
Ljeti bi na njivu stizala prije najveće vrućine, a zimi bi hodala kroz blato i hladan vjetar. Radila je sve što je trebalo: sadila krompir, okopavala kukuruz, brala paprike, vezivala paradajz, skupljala luk i nosila pune gajbe do prikolice.
Predvečer bi ponovo krenula kući. Ponekad bi je neko iz sela sreo automobilom, ali rijetko bi tražila da je povezu. Govorila je da ne želi nikome biti obaveza. Nakon nekoliko mjeseci ljudi su počeli praviti šale.
Jedan čovjek bi joj doviknuo da će svojim nogama napraviti novi put između sela i njive, drugi bi je pitao štedi li za automobil, a žene pred prodavnicom komentarisale su da radi više od svih, a uvijek nosi istu jaknu i iste cipele. Zehra bi se samo nasmijala i nastavila dalje. Niko nije znao da gotovo sav novac koji zaradi uopće ne ostaje u njenoj kući.
Amila je u to vrijeme završavala srednju školu. Bila je odlična u hemiji i biologiji, a želja da studira farmaciju pojavila se tokom očevih posljednjih mjeseci.
Dok je Osman bio bolestan, na njihovom stolu stalno su stajale kutije lijekova čija imena ni Zehra ni Amila nisu razumjele. Amila je čitala uputstva, pitala doktore i pokušavala shvatiti šta svaki lijek radi.
Nakon očeve smrti rekla je majci da bi jednog dana željela postati farmaceutkinja. Zehra joj je odgovorila da onda mora učiti dovoljno da ljudi jednog dana nju pitaju ono što su njih dvije morale pitati druge.
Kada je nekoliko godina kasnije Amila primljena na fakultet u Sarajevu, radost je trajala samo jedno veče. Već sljedećeg jutra djevojka je izračunala troškove stanovanja, hrane, prevoza i knjiga i rekla majci da neće otići. Zehra nije željela ni razgovarati o tome.
Pitala ju je samo želi li još studirati farmaciju. Kada je Amila odgovorila da želi, majka joj je rekla da onda spakuje stvari. Amila je pokušavala objasniti da nemaju novca, ali Zehra joj je mirno rekla da je njen posao učiti, a majčin pronaći način da to plati.
Prvih mjeseci Zehra je slala kćerki gotovo cijelu dnevnicu. Svakog posljednjeg petka u mjesecu, nakon što bi završila posao na njivi, nije odmah išla kući. Hodala bi još skoro dva kilometra do male pošte u susjednom mjestu.
Tamo bi iz unutrašnjeg džepa izvadila pažljivo složene novčanice, prebrojala ih nekoliko puta i uplatila novac na Amilin račun. Radnica na šalteru, Senada, bila je jedna od rijetkih osoba koja je znala koliko malo Zehri ostaje.
Jednom joj je rekla da ne može svaki mjesec poslati gotovo sve jer i sama mora jesti i platiti račune. Zehra je odgovorila da račune plaća prvo, da hrane iz vrta ima dovoljno i da joj za ostalo ne treba mnogo.
Senada je pogledala nekoliko maraka koje su ostale na pultu i pitala je kako će izdržati do sljedeće plate. Zehra je spremila sitniš u džep i odgovorila da čovjek može izdržati iznenađujuće mnogo kada zna zašto to radi.
Amila nije znala istinu. Majka joj je govorila da posao nije loše plaćen i da povremeno dodatno zarađuje. Kada bi Amila pitala treba li joj poslati nešto nazad, Zehra bi se gotovo naljutila. Govorila je da novac koji je jednom otišao prema fakultetu nema razloga vraćati u selo.
Zato je Amila vjerovala da majka živi skromno, ali pristojno. Nije znala da je Zehra prestala kupovati meso osim kada bi joj neko došao u goste, da je staru zimsku jaknu krpila iznutra kako se zakrpe ne bi vidjele i da je u istim cipelama hodala nekoliko godina.
Kada bi se đon istanjio, stavila bi komad kartona unutra. Kada bi kiša probila kroz kožu, navečer bi cipele napunila novinama i stavila kraj peći. Sljedećeg jutra ponovo bi ih obula i krenula istim putem.
Selo je vidjelo sve osim razloga. Žene bi se ponekad smijale kada bi Zehra odbila kupiti sebi kafu u prodavnici. Jednom je jedna komšinica pred nekoliko ljudi rekla da Zehra mora imati vreću novca skrivenu ispod kreveta jer radi od jutra do mraka, a nikada ništa ne kupuje. Drugi čovjek se našalio da možda šalje novac nekom tajnom muškarcu u gradu.
Svi su se nasmijali. Zehra je čula. Nije odgovorila. Te večeri otišla je u poštu i poslala Amili posljednjih osamdeset maraka koje je mogla odvojiti tog mjeseca. Kada je izašla, u novčaniku su joj ostale četiri marke i nekoliko kovanica.
Kupila je hljeb i krenula pješice kući. Dok je hodala kroz mrak, nije razmišljala o ljudima koji su joj se smijali. Razmišljala je o poruci koju je tog jutra dobila od Amile: djevojka je položila jedan od najtežih ispita na godini.
Nije, međutim, svaki mjesec donosio dobre vijesti. Na drugoj godini Amila je pala dva važna ispita i ozbiljno počela razmišljati o odustajanju.
Nazvala je majku plačući i rekla da možda troše novac uzalud. Zehra je tog dana provela devet sati skupljajući krompir i jedva je osjećala leđa, ali nijednom nije spomenula koliko je umorna. Pitala je kćerku želi li još postati farmaceutkinja.
Amila je rekla da želi, ali da možda nije dovoljno sposobna. Zehra joj je odgovorila da pad na ispitu nije dokaz da ne može završiti fakultet, nego samo dokaz da taj ispit još nije položila. Rekla joj je da će o odustajanju razgovarati tek onda kada više ne bude željela taj život, a ne onda kada se samo uplaši da je put težak. Amila je izašla ponovo na ispite i položila oba.
Treće godine dobila je stipendiju. Prvo što je uradila bilo je da nazove majku i kaže joj da od sada može slati manje novca. Zehra je obećala da hoće, ali nije potpuno održala obećanje.
Dio novca koji više nije morao ići za Amiline troškove počela je stavljati na poseban račun. Godinama je gledala starije ljude iz sela kako putuju do grada po lijekove. Sjećala se vlastitog muža i dana kada je morala moliti komšiju da ih vozi do apoteke.
U njenoj glavi rodila se gotovo smiješna ideja: možda bi jednog dana u njihovom selu mogla postojati mala apoteka.
Znala je da od njene dnevnice nikada neće moći sama otvoriti takvo mjesto, ali ipak je štedjela. Senada iz pošte pitala ju je zašto. Zehra je odgovorila da se velike stvari ionako sastoje od mnogo malih koje je neko jednom odlučio početi.
Amila je završila fakultet nekoliko godina kasnije. Na dan dodjele diploma Zehra je prvi put nakon dugo vremena kupila sebi novu bluzu. Cipele nije kupila. Očistila je stare, namazala ih kremom i autobusom otišla u Sarajevo.
Kada je ugledala kćerku s diplomom u rukama, plakala je toliko da ju je Amila zadirkivala pred prijateljima. Zehra nije marila. Za nju je svaki kilometar do njive tog trenutka dobio smisao. Međutim, nikome nije rekla koliko ju je koštao taj put.
Kada je Amila dobila prvi posao u velikoj farmaceutskoj kompaniji, rekla je majci da više nikada ne mora raditi na tuđoj njivi. Zehra je obećala da će smanjiti posao, ali još nekoliko godina nastavila je odlaziti. Navika, ponos i njena tajna štednja nisu joj dopuštali da potpuno stane.
Istinu je Amila saznala sasvim slučajno. Jednog dana došla je u selo i svratila do pošte da plati račun. Senada ju je prepoznala i kroz razgovor spomenula kako je lijepo što će Zehra sada konačno moći odmoriti nakon svih godina u kojima joj je slala gotovo posljednju zarađenu marku.
Amila je pomislila da je pogrešno čula. Pitala je šta znači „posljednju marku“. Senada je tada shvatila da kćerka nikada nije znala. Pokušala je promijeniti temu, ali bilo je kasno. Amila je počela postavljati pitanja i malo po malo saznala istinu.
Saznala je za mjesece u kojima je majci nakon uplate ostajalo tek nekoliko maraka, za kilometre koje je pješačila jer nije željela trošiti na prijevoz i za poseban račun na kojem je nakon Amilinog zaposlenja nastavila skupljati novac za san o seoskoj apoteci.
Te večeri Amila je sjedila s majkom za kuhinjskim stolom i dugo nije govorila. Zatim je pitala zašto joj ništa nije rekla. Zehra je odgovorila da bi se vratila kući da je znala.
Amila nije mogla negirati. Vjerovatno bi upravo to uradila. Pitala je majku zašto je nakon njenog zaposlenja nastavila štedjeti. Zehra joj je tada prvi put ispričala san o apoteci. Govorila je gotovo stidljivo, kao da je ideja prevelika za ženu koja je cijeli život radila na tuđoj zemlji. Rekla je da ne očekuje da će se to ikada ostvariti, ali da je željela ostaviti barem nešto kao početak.
Amila je pogledala iznos na računu. Za ozbiljan projekat bio je mali. Ali kada je pomislila koliko je majčinih koraka, žuljeva i dana stajalo iza svakog broja, više joj nije izgledao mali.
Od tog trenutka počela je tajno raditi na ostvarenju Zehrinog sna. Razgovarala je s firmom u kojoj je radila, lokalnom upravom i nekoliko kolega. U centru sela postojala je napuštena prodavnica koja se mogla obnoviti. Općina je pristala pomoći s prostorom, firma s dijelom opreme, a Amila je
uložila vlastitu ušteđevinu. Zehrin novac nije bio dovoljan da finansira projekat, ali Amila je insistirala da upravo on bude prvi službeni ulog. „Bez njega ništa od ovoga ne bi ni počelo“, govorila je.
Skoro godinu dana sve su skrivali od Zehre. Kada bi vidjela radnike u centru sela, govorili bi joj da se otvara neka prodavnica. Zehra nije postavljala mnogo pitanja.
Zato su se onog jutra pred njenom kućom pojavili automobili i bijeli kombi. Amila je željela da majka vidi završenu tablu prije nego što je postave.
Kada su muškarci skinuli platno, na njoj je pisalo „Apoteka Osman“, po Zehrinom pokojnom mužu. Ispod glavnog natpisa nalazila se manja rečenica: „Počelo je posljednjom markom jedne majke.“ Zehra je nekoliko sekundi gledala bez riječi.
Zatim je rekla Amili da odmah ukloni tu drugu rečenicu. Nije željela da selo od nje pravi heroinu. Amila joj je odgovorila da ne želi ni ona, ali da ljudi trebaju znati kako je sve počelo.
Tada se okrenula prema okupljenim komšijama i ispričala ono što Zehra nikada nije željela pričati: kako je njena majka godinama hodala četrnaest kilometara dnevno, kako je živjela s najmanjim mogućim troškovima i kako je gotovo posljednju zarađenu marku svakog mjeseca slala kćerki da može ostati na fakultetu.
Tišina koja je nastala bila je drugačija od svih šala koje je Zehra slušala godinama. Jedna žena koja joj se nekada smijala zbog stare odjeće spustila je pogled. Muškarac koji se šalio da sigurno skriva novac prišao joj je i rekao da nije znao. Zehra se samo nasmiješila i odgovorila da zato nije ni ljuta.
Niko nije mogao znati ono što im nikada nije rekla. Kada joj je neko rekao da je sve žrtvovala za kćerku, Zehra ga je odmah ispravila. Nije voljela tu riječ. Rekla je da nije željela da Amila jednog dana misli kako joj duguje život zato što ju je majka školovala. „Nisam hodala da mi ona jednog dana nešto vrati“, rekla je. „Hodala sam jer sam ja mogla hodati, a ona je mogla učiti. Svaka od nas radila je svoj dio.“
Kada su stigli do nove apoteke, Zehra je tek tada potpuno shvatila šta je Amila uradila. Prostor u kojem je nekada bila napuštena prodavnica sada je imao nove police, pult, prostor za savjetovanje i malu kancelariju.
Na jednom zidu visjela je velika fotografija prašnjavog puta kojim je Zehra godinama išla na njivu. Fotografiju je krišom snimio jedan mještanin prije mnogo godina. U daljini se vidjela sitna ženska figura s maramom na glavi i torbom preko ramena. Ispod fotografije pisalo je: „Neki putevi izgledaju kao da vode do tuđe njive, a tek godinama kasnije otkrijemo gdje su zaista vodili.“ Zehra je prišla fotografiji, podigla ruku i dodirnula staklo.
Tada je prvi put tog dana zaplakala. Sjetila se svih jutara kada nije znala hoće li imati dovoljno novca do kraja mjeseca, dana kada su joj noge bile pune žuljeva i večeri kada bi se vraćala kući dok su se drugi smijali njenoj tvrdoglavosti.
Ali najviše se sjetila Osmana i posljednjih mjeseci njegovog života, kada su zbog svakog lijeka morali putovati u grad. Pogledala je njegovo ime iznad ulaza i rekla samo: „Da je ovo mogao vidjeti.“
Amila je zagrlila majku i rekla da je upravo zbog njega izabrala ime. Apoteka nije trebala biti samo posao.
Dogovorili su da stariji stanovnici dobijaju pomoć pri razumijevanju terapije, a Amila je nekoliko puta mjesečno dolazila održavati besplatna savjetovanja. Zaposlili su mladu farmaceutkinju iz susjednog mjesta kako bi apoteka mogla raditi svakodnevno.
Prvih sedmica Zehra je gotovo svakog dana dolazila, ali ne zato što je željela kontrolisati posao. Sjedila bi nekoliko minuta na klupi preko puta i gledala starije ljude kako ulaze po lijekove bez odlaska u grad. To joj je bilo dovoljno.
Amila je pokušala nagovoriti majku da potpuno prestane raditi. Zehra je konačno pristala napustiti njivu, ali nije mogla mirno sjediti. Obrađivala je mali vrt iza kuće, pomagala komšinicama i gotovo svakog dana hodala do centra sela.
Kada joj je Amila ponudila automobil, odbila je. Rekla je da joj je nakon toliko godina hodanje postalo način razmišljanja. „Kad hodam, sve mi dođe na svoje mjesto“, govorila je. Amila joj je ipak kupila dobre cipele.
Zehra je nekoliko dana prigovarala zbog cijene, a zatim ih počela nositi.
Najveće iznenađenje dogodilo se nekoliko mjeseci nakon otvaranja apoteke. Zehra je ponovo došla u poštu i stavila nekoliko novčanica pred Senadu. Radnica se nasmijala i pitala kome sada šalje novac kada je Amila završila školu.
Zehra joj je odgovorila da su ona i kćerka otvorile mali fond za učenike iz sela čije porodice ne mogu platiti prve troškove studiranja. Senada je odmahnula glavom i rekla da Zehra očigledno nikada neće naučiti zadržati posljednju marku.
Zehra joj je odgovorila da je upravo suprotno: naučila je da posljednja marka ponekad vrijedi mnogo više kada je pošalješ tamo gdje nekome može postati prva prilika.
Prvi stipendista bio je mladić iz susjednog sela koji je želio studirati medicinu. Njegov otac radio je sezonski, a majka nije imala posao.
Kada je došao zahvaliti Zehri, donio joj je cvijeće i obećao da će joj jednog dana vratiti svaki fening. Zehra se odmah naljutila. Rekla mu je da joj ništa ne vraća. Ako jednog dana završi fakultet i bude imao dovoljno, neka pomogne nekom drugom učeniku.
Mladić je pitao kako će onda znati da je vratio dug. Zehra mu je odgovorila da dobrota nije dug koji se vraća istoj osobi, nego put koji treba nastaviti.
Godine su prolazile, a selo se mijenjalo. Apoteka je postala sasvim običan dio svakodnevnog života. Djeca koja nisu ni pamtila vrijeme prije nje prolazila su pored Zehrine fotografije ne znajući cijelu priču.
Fond je svake godine pomagao barem jednom studentu. Neki od prvih stipendista kasnije su počeli uplaćivati vlastiti novac. Amila je nastavila raditi u struci, ali se redovno vraćala u selo. Zehra je postajala sporija i kosa joj je potpuno osijedjela, ali još je svakog jutra izlazila pred kuću i gledala prema starom putu kojim je nekada odlazila na njivu.
Jednog dana Amila je iz radoznalosti pokušala izračunati koliko je kilometara majka prepješačila tokom svih godina rada. Kada joj je rekla približan broj, Zehra se nasmijala i rekla da je s toliko hodanja mogla stići do pola Evrope, a ona je glupa svaki dan išla samo do iste njive i nazad. Amila joj je odgovorila da upravo tu griješi.
Nikada nije išla samo do njive. Svakim korakom išla je prema njenoj prvoj knjizi na fakultetu, prema sljedećoj stanarini, prema ispitu koji nije morala napustiti zbog novca i na kraju prema apoteci koja sada stoji usred sela.
Zehra je nekoliko trenutaka šutjela, a zatim rekla da ljudi uvijek naprave priču većom kada je sve završeno. Dok je ona hodala, nije razmišljala ni o apoteci ni o velikoj budućnosti. Razmišljala je samo kako izdržati taj dan i poslati dovoljno novca za sljedeći mjesec.
Upravo je to Amila kasnije najčešće pričala mladim ljudima koji su dobijali stipendiju.
Nije im govorila da će se svaka žrtva sigurno pretvoriti u veliki uspjeh, jer život nikome ne daje takvu garanciju. Govorila im je da njena majka nije znala hoće li ona završiti fakultet. Zehra nije imala plan koji je garantovao sretan kraj. Imala je samo odluku da siromaštvu ne dozvoli da donese odluku umjesto njene kćerke. Sve ostalo nastalo je korak po korak.
Ljudi iz sela koji su se nekada smijali Zehri kasnije su je često zaustavljali i govorili koliko joj se dive.
Njoj je to bilo pomalo neugodno. Jednoj komšinici koja joj se izvinjavala zbog starih šala rekla je da ne želi da ljudi pamte ko joj se smijao, jer bi onda cijela priča postala priča o njima, a ne o onome što je zaista važno. „Smijali ste se jer niste znali“, rekla je. „A ja nisam radila da biste vi jednog dana zašutjeli. Radila sam zbog Amile.“ Ta jednostavna rečenica najbolje je objašnjavala sve.
Mnogo godina kasnije, kada Zehra više nije mogla dugo hodati, Amila ju je jednog popodneva odvezla do stare njive. Novi vlasnik dopustio im je da prošetaju rubom polja. Zehra je stajala na mjestu na kojem je nekada provodila dane savijena nad zemljom. Pogledala je svoje ruke, sada tanke i naborane, i nasmiješila se.
Amila ju je pitala žali li zbog ijednog dana. Zehra je odgovorila da žali samo što nije ranije kupila bolje cipele. Obje su se nasmijale. Zatim je majka postala ozbiljna i rekla kćerki da nikada ne romantizira ono kroz šta su prošle. Siromaštvo nije bilo lijepo, hodanje do iznemoglosti nije bilo plemenito samo po
sebi i nijedan roditelj ne bi trebao birati između vlastitih potreba i obrazovanja djeteta. Ono što je bilo vrijedno nije bila patnja, nego odluka da iz teške situacije pokuša otvoriti vrata koja su izgledala zatvoreno.
Na povratku su se zaustavile ispred apoteke. Zehra je kroz prozor vidjela mladu majku s dječakom kako razgovara s farmaceutkinjom. Na zidu iza njih još je stajala fotografija starog puta. Zehra je dugo gledala, a zatim rekla Amili da konačno razumije nešto što joj je kćerka godinama govorila.
Ona je zaista mislila da svakog jutra ide na tuđu njivu i svake večeri se vraća istim putem. Tek sada, nakon toliko godina, vidjela je da nijedan od tih koraka nije završavao tamo gdje je počeo.
Jedni su otišli u Sarajevo s novcem za knjige. Drugi su se vratili kao diploma. Neki su postali police pune lijekova, a neki stipendije za djecu čija imena tada još nije ni znala.
Zato posljednja marka koju je Zehra svakog mjeseca slala nikada nije bila samo novac. Bila je komadić njenog vremena, umora, nade i tvrdoglavosti. Seljani su vidjeli udovicu koja hoda kilometrima da bi radila na zemlji koja čak nije bila njena i mislili da znaju koliko njen rad vrijedi.
Računali su dnevnicu, blatnjave cipele i staru odjeću. Ono što nisu mogli izračunati bilo je gdje će ti koraci završiti deset ili dvadeset godina kasnije. Nisu mogli vidjeti studenticu koja u maloj sobi otvara knjigu kupljenu majčinom posljednjom markom, farmaceutkinju koja se vraća u selo niti starog čovjeka koji više ne mora putovati sat vremena po lijekove.
A kada bi neko Zehru kasnije pitao kako je mogla toliko godina izdržati isti put, ona bi pogledala prema kćerki i jednostavno odgovorila da je pitanje pogrešno. Nikada nije pješačila zbog tuđe njive. Njiva je bila samo mjesto na kojem je zarađivala.
Pravi razlog svakog njenog koraka bio je mnogo dalje, u budućnosti koju tada nije mogla vidjeti, ali je ipak odlučila prema njoj hodati.
KRAJ