Kada se jednog hladnog novembarskog jutra pred trošnom kućom starog Hamze zaustavio automobil sa sarajevskim tablicama, starac je sjedio na drvenoj klupi i krpio jedini kaput koji mu je ostao. Prvo je pomislio da je neko zalutao.
Onda su se vrata automobila otvorila i izašao je njegov unuk Haris, kojeg nije vidio skoro godinu dana. Mladić nije nosio skupo odijelo niti veliki kofer.
U ruci je držao samo plavu fasciklu i mali drveni ključ. Komšije su počele izlaziti pred kapije jer su svi znali priču o Hamzi, čovjeku koji je zbog tog mladića prodao krave, ovce, dio zemlje, traktor, pa čak i stari zlatni sat koji mu je ostavio otac. Godinama su govorili da je budala. Govorili su da će Haris završiti školu, ostati u gradu i zaboraviti starca koji je zbog njega ostao gotovo bez ičega.
Haris je prišao djedu, kleknuo pred njega i stavio plavu fasciklu na njegova koljena. „Djede, završio sam.“ Hamza se nasmiješio i odgovorio da je znao da će završiti. Haris je tada otvorio fasciklu, pokazao mu drugi dokument i rekao nekoliko riječi zbog kojih je starac prvo zanijemio, a onda pokrio lice ispucalim rukama i zaplakao pred cijelim selom.
Ali da bi ljudi razumjeli zašto su te riječi slomile čovjeka koji nije plakao ni na sahrani vlastitog sina, morali bi znati šta je Hamza sve izgubio da bi njegov unuk uopće stigao do tog jutra.
Haris je imao samo sedam godina kada su mu roditelji poginuli u saobraćajnoj nesreći na putu prema Tuzli. Hamza je tog dana imao šezdeset dvije godine. Već je mislio da su najteže godine njegovog života iza njega. Imao je malu kuću, četiri krave, desetak ovaca, stari traktor i nekoliko dunuma zemlje.
Nije bio bogat, ali je imao dovoljno. Nakon sahrane Haris je ostao kod njega. Prve noći dječak nije mogao spavati. Došao je u djedovu sobu i pitao: „Hoćeš li i ti otići?“ Hamza je znao šta pita. Pomjerio se na krevetu, napravio mu mjesto i odgovorio: „Ne planiram.“ Haris je legao pored njega.
Hamza je te noći gledao u plafon do zore i prvi put shvatio da više ne živi samo za sebe. Od sljedećeg jutra morao je ponovo naučiti stvari koje je mislio da je završio prije mnogo godina: pripremati dijete za školu, provjeravati zadaću, prati odjeću, kuhati ono što dijete želi jesti i objašnjavati zašto druga djeca imaju majku na roditeljskom sastanku, a on ima starca sa sijedom bradom.
Haris je bio tih dječak, ali u školi se brzo pokazalo da ima neobičan dar za matematiku i tehniku. Rastavljao je stare radio-aparate, popravljao satove i od komada žice pravio male motore. Učitelj je jednom pozvao Hamzu i rekao mu da bi dječak jednog dana mogao daleko dogurati ako nastavi školovanje. Hamza je samo pitao: „Koliko daleko?“ Učitelj se nasmijao i rekao da to zavisi od Harisa.
Na putu kući Hamza je unuku kupio polovnu knjigu iz matematike. Haris ju je pročitao gotovo cijelu za nekoliko dana. Od tada je starac imao jednostavno pravilo: ako Haris traži nešto za školu, odgovor nikada nije bio „ne možemo“, nego „vidjet ćemo kako“. U početku nije bilo teško.
Prodavao je mlijeko, sir i janjad. Ali kada je Haris završio osnovnu školu i upisao dobru srednju školu u gradu, troškovi su počeli rasti. Autobuska karta, knjige, pribor i hrana odnosili su više nego što je Hamza očekivao.
Prvo je prodao dvije ovce. Komšija Meho ga je pitao zašto. Hamza je rekao da Harisu treba računar. Meho se počeo smijati i rekao da su djeca prije učila bez računara. Hamza je odgovorio da su nekada i ljudi išli pješice do Sarajeva, pa danas ipak koriste autobus.
Sljedeće godine prodao je još nekoliko ovaca. Kada je Harisu trebalo novca za školsko takmičenje u drugom gradu, Hamza je prodao jednu kravu. Tada je rodbina počela ozbiljno prigovarati.
Njegov rođak Salih rekao mu je da pretjeruje i da dječak može završiti neku školu u blizini i pronaći posao. Hamza je mirno odgovorio: „Može. Ali neka to odluči on, a ne cijena autobuske karte.“ Salih je odmahnuo glavom i rekao da će starac jednog dana ostati bez svega. Hamza se nasmiješio.
„Svega sam već jednom ostao bez“, rekao je, misleći na sina. „Stoka se može ponovo kupiti.“
Haris nije znao koliko djed prodaje zbog njega. Hamza bi mu govorio da životinje više ne može držati jer je star. Kada je prodao traktor, rekao je da ga više ne koristi dovoljno. Istina je bila drugačija. Haris je završavao srednju školu i spremao se za prijemni ispit na fakultetu elektrotehnike.
Trebao mu je novac za pripreme i prve mjesece života u Sarajevu. Hamza je prodao traktor čovjeku iz susjednog sela za manje nego što je vrijedio jer mu je novac trebao odmah. Kada je Salih čuo, došao je ljut. Rekao je: „Hamza, jesi li potpuno poludio?
Prodao si traktor da dijete ide u Sarajevo?“ Hamza je mirno cijepao drva i odgovorio da jeste. Salih mu je rekao da će Haris tamo pronaći društvo, posao i djevojku, a onda će se vraćati jednom godišnje ako i toliko. Hamza je zastao samo na trenutak. „Možda“, rekao je. „Ali ako se ne vrati zato što mu je tamo život bolji, neću ga zbog toga proklinjati. Dijete se ne školuje da bi ostalo vezano za moju ogradu.“
Kada je Haris položio prijemni, prvi je zagrlio djeda. Međutim, kada je vidio koliko će koštati smještaj, rekao je da neće otići. Hamza ga je pitao želi li studirati.
Haris je odgovorio da želi više od svega, ali da neće dozvoliti da djed proda ono malo što mu je ostalo. Hamza ga je odveo do štale i pokazao posljednje dvije krave. „Vidiš li njih?“ pitao je. Haris je klimnuo. „One ne znaju čitati.
Ti znaš. Zato nemoj da mi dvije krave odlučuju ko će u ovoj kući na fakultet.“ Haris se nasmijao, ali oči su mu se napunile suzama. Obećao je da će pronaći studentski posao i pokušati dobiti stipendiju. Hamza je rekao da radi šta hoće, samo da mu ne dolazi kući s pričom da je odustao zbog novca.
Prva godina fakulteta bila je teža nego što je Haris očekivao. Pao je dva ispita i ozbiljno razmišljao da se vrati. Jedne večeri nazvao je djeda i rekao da možda nije dovoljno pametan. Hamza je šutio nekoliko sekundi, a zatim pitao: „Koliko puta si pokušao?“
Haris je rekao dva. „A koliko puta si kao dijete pao dok si učio hodati?“ Haris se nasmijao i rekao da ne zna. Hamza je odgovorio: „Ni ja. Ali sigurno ti nisam poslije drugog pada rekao da pužeš do kraja života.“
Haris je ostao. Položio je ispite i sljedeće godine dobio stipendiju. Mislio je da će sada djed konačno prestati prodavati stvari. Nije znao da je Hamza u međuvremenu imao druge probleme. Krov je prokišnjavao, dugovi za popravke su rasli, a zemlju više nije mogao sam obrađivati.
Hamza je prodao polovinu njive. Kada je selo saznalo, priča je ponovo krenula. Ljudi su govorili da je lud. Jedan čovjek u prodavnici rekao mu je da prodaje zemlju koju su njegovi preci čuvali generacijama zbog unuka koji će sutra možda otići u Njemačku.
Hamza je mirno popio kafu i rekao: „Zemlja je dobra stvar. Ali ne zna govoriti, ne zna misliti i neće me jednog dana pitati jesam li mogao pomoći djetetu, a nisam.“ Čovjek je rekao da će požaliti. Hamza je odgovorio: „Možda. Ali radije ću žaliti za njivom nego za njegovom propuštenom prilikom.“ Te riječi stigle su do Harisa tek nekoliko mjeseci kasnije, kada mu je komšija slučajno rekao šta se dogodilo. Haris je odmah došao kući i naljutio se. Pitao je djeda zašto mu nije rekao. Hamza je odgovorio da mu nije slao izvještaj o svakoj prodatoj vreći krompira pa neće ni o zemlji.
Haris je rekao da će napustiti fakultet i vratiti se. Tada se Hamza prvi put ozbiljno naljutio. Rekao mu je da bi to bila jedina stvar koju mu teško može oprostiti. „Ako odustaneš zato što ne voliš to što učiš, razumjet ću. Ako odustaneš zato što si pronašao drugi život, razumjet ću. Ali ako odustaneš samo da bi meni vratio njivu, onda si promašio sve što sam pokušavao uraditi.“
Haris se vratio u Sarajevo i počeo raditi još više. Dobio je bolju stipendiju, radio nekoliko sati sedmično i postao jedan od najboljih studenata svoje generacije.
Tokom posljednje godine dobio je priliku učestvovati na projektu koji je razvijao jeftine sisteme za kontrolu električne energije u ruralnim područjima. Projekat je privukao pažnju jedne velike kompanije.
Harisu su ponudili posao nakon završetka studija. Plata je bila veća nego što je ikada zamišljao. Ali uz ponudu je stigla još jedna mogućnost: kompanija je bila spremna finansirati njegov dalji rad ako pokrene mali razvojni centar u Bosni. Haris je tada prvi put počeo razmišljati ne samo o tome kako vratiti djedu ono što je prodao, nego kako napraviti nešto zbog čega njegova žrtva neće završiti samo jednom diplomom.
U međuvremenu je Hamza prodao i posljednju kravu. Nije to uradio zbog Harisove školarine. Trebao mu je novac za liječenje i popravku dijela krova. Ipak, selo je odmah zaključilo da je opet sve dao unuku. Meho mu je rekao da sada nema ni stoke ni traktora ni pola zemlje. „Šta ti je ostalo?“ pitao je.
Hamza je pogledao svoju malu kuću i odgovorio: „Dovoljno.“ Ali te noći, kada je ostao sam, otvorio je staru drvenu kutiju i izvadio posljednju vrijednu stvar koju nije prodao: zlatni džepni sat svog oca.
Držao ga je dugo u ruci. Nekoliko dana kasnije odnio ga je zlataru. Novac je poslao Harisu uz poruku: „Za završetak.“
Haris je prepoznao iznos i odmah shvatio šta je djed uradio. Nazvao ga je i pitao za sat. Hamza je pokušao slagati da se pokvario.
Haris je rekao da sat koji je čuvan sedamdeset godina ne nestane zato što se pokvario. Hamza je tada priznao da ga je prodao. Haris dugo nije govorio. Na kraju je samo rekao: „Djede, obećavam ti da je to posljednja stvar koju si prodao zbog mene.“ Hamza je odgovorio: „Dobro. Ionako više nemam šta.“
Nekoliko mjeseci poslije Haris je završio fakultet. Hamzi je rekao samo da još mora riješiti neke papire i da će doći kada sve bude gotovo. Starac nije znao da je Haris gotovo cijelu prvu platu i dio novca od projekta već potrošio na nešto što je mjesecima pripremao. Nije znao ni zašto je Haris zvao Saliha, Mehu i nekoliko ljudi iz sela i raspitivao se ko je kupio njihovu zemlju,
traktor i stari sat. Haris nije mogao vratiti sve. Neke životinje odavno su bile prodane dalje, a dio zemlje novi vlasnik nije želio prodati. Ali jednu stvar je uspio. Pronašao je čovjeka koji je kupio djedov zlatni sat.
Platio ga je mnogo više nego što je Hamza dobio za njega. Zatim je pronašao kupca koji je prije nekoliko godina kupio manji dio njihove njive. Čovjek je pristao vratiti zemlju za poštenu cijenu kada je čuo cijelu priču.
Tako je došlo ono novembarsko jutro. Haris je klečao pred djedom s plavom fasciklom. Prvo mu je pokazao diplomu. Hamza je prešao prstima preko unukovog imena i nasmiješio se.
Zatim je Haris izvadio ugovor o zaposlenju. Rekao je da je dobio posao kao inženjer i da će dio posla raditi iz Sarajeva, a dio iz novog centra koji planiraju otvoriti u njihovom kraju.
Hamza je klimnuo i rekao da je ponosan. Ali Haris još nije završio. Iz fascikle je izvadio vlasnički dokument. Hamza ga nije razumio.
Haris mu je objasnio da je kupio nazad dio zemlje koji je djed prodao zbog njegovog školovanja. Starac je podigao pogled. „Zašto?“ pitao je. Haris je odgovorio: „Jer si rekao da se zemlja može ponovo kupiti.“ Hamza je otvorio usta, ali nije uspio ništa reći.
Tada mu je Haris pružio mali drveni ključ. Hamza ga je zbunjeno okretao među prstima. Mladić ga je poveo prema staroj šupi iza kuće. Pred njom su već stajali ljudi iz sela. Haris je otključao vrata. Unutra nije bio novi automobil, kako su neki očekivali.
Na stolu, pod malom lampom, ležao je zlatni džepni sat. Hamza se ukočio. Prišao je polako, uzeo ga i otvorio. Na unutrašnjoj strani još su bili inicijali njegovog oca. Ruke su mu počele drhtati. „Gdje si ovo našao?“ pitao je. Haris mu je objasnio.
Hamza je nekoliko trenutaka samo gledao sat. Onda je rekao: „Budalo, koliko si platio?“ Haris se nasmijao. „Previše.“ Hamza ga je udario lagano po ramenu i rekao da je mogao kupiti novi. Haris je odgovorio: „Novi ne bi bio tvoj.“
Ali ni to nije bila vijest zbog koje je Hamza zaplakao. Haris je iz fascikle izvadio posljednji papir. Kompanija s kojom je radio prihvatila je njegov prijedlog da u obližnjem gradu otvori mali centar za tehničku obuku mladih iz ruralnih područja.
Haris će voditi program, a svake godine nekoliko učenika iz siromašnih porodica dobit će stipendije za dalje školovanje. Haris je tražio samo jedan uslov: stipendija će nositi ime njegovog djeda. Hamza je dugo gledao papir, a zatim odmahnuo glavom.
Rekao je da ne želi svoje ime ni na kakvoj zgradi. Haris mu je tada objasnio da nije riječ o zgradi. „Djede, svake godine će jedno dijete koje misli da nema novca za školu dobiti priliku da nastavi. Ne zato što je siromašno, nego zato što može i želi učiti. Zvat će se Hamzina stipendija.“ Starac je pokušao nešto reći, ali glas mu je nestao. Pokrio je lice rukama i zaplakao.
Ljudi koji su ga godinama nazivali budalom stajali su nekoliko metara dalje i šutjeli. Meho mu je prišao i rekao: „Hamza, izgleda da si ipak znao šta radiš.“ Starac je obrisao oči i odmahnuo glavom. „Nisam.“ Meho se zbunio. Hamza je nastavio: „Nisam znao hoće li završiti.
Nisam znao hoće li se vratiti. Nisam znao hoće li me zaboraviti. Samo sam znao da neću jednog dana sjediti ovdje i pitati se šta bi bilo da nisam prodao kravu.“ Haris je zagrlio djeda. Hamza mu je tiho rekao da mu nikada ništa nije dugovao. Haris je odgovorio da zna. Upravo zato se vratio. Nije vraćao dug. Vraćao je priliku drugima.
Hamza nikada nije ponovo kupio stoku. Nije mu trebala. Dio vraćene zemlje dao je mladom komšiji da obrađuje, a zauzvrat je uzimao nekoliko vreća krompira godišnje. Zlatni sat više nije nosio u džepu. Držao ga je u kutiji pored Harisove diplome. Kada bi neko pitao koja mu je stvar vrednija, odgovarao bi da je pitanje glupo jer sat pokazuje vrijeme, a diploma pokazuje šta se može napraviti s vremenom ako ga ne potrošiš na strah.
Prve godine Hamzinu stipendiju dobio je dječak iz susjednog sela čija je majka sama odgajala troje djece. Kada je mladić došao zahvaliti, Hamza se osjećao neugodno. Rekao mu je da ne zahvaljuje njemu nego da uči.
Dječak je obećao da hoće. Hamza ga je zaustavio na vratima i dodao: „I još nešto. Ako jednog dana budeš mogao, pomozi sljedećem.“ Haris je iz drugog kraja sobe čuo te riječi i nasmiješio se. Upravo je to želio. Da ono što je djed uradio za njega ne završi s njim.
Selo je kasnije Hamzinu priču prepričavalo drugačije. Ljudi su govorili da je starac vjerovao u unuka kada niko drugi nije. Hamza ih je uvijek ispravljao. Govorio je da je i on imao strahove. Budio se noću pitajući se je li pogriješio što prodaje zemlju. Bojao se da će se razboljeti i ostati bez novca.
Ponekad se pitao hoće li Haris zaista završiti. Samo nije dozvolio da njegovi strahovi postanu granica unukovog života. To je bila cijela tajna. Nije bio siguran da će žrtva uspjeti. Samo je smatrao da je prilika vrednija od stvari koje je mogao ponovo steći.
Mnogo godina kasnije Haris je doveo grupu stipendista kod djeda. Hamza je već teško hodao i sjedio je na istoj klupi pred kućom. Jedna djevojka ga je pitala zašto je prodao gotovo sve što je imao zbog jednog djeteta.
Starac je pogledao prema zemlji koju je Haris djelimično vratio, zatim prema šupi u kojoj je čuvao sat i na kraju prema unuku. „Nisam prodao sve što sam imao“, rekao je. Djevojka se zbunila. Hamza se nasmiješio i dodao: „Prodao sam ono što sam mogao ponovo kupiti da sačuvam ono što nisam mogao vratiti ako jednom propustim — njegovu priliku.“
Haris je spustio pogled jer je znao da će zaplakati ako nastavi gledati djeda.
Hamza je to primijetio i nasmijao se. „Nemoj sada ti početi. Dosta sam se ja osramotio onog dana pred cijelim selom.“ Svi su se nasmijali. Ali Haris je znao da se njegov djed tada nije osramotio.
Naprotiv, upravo tog jutra ljudi su konačno shvatili ono što Hamza nije znao objasniti godinama: krava se može ponovo kupiti, traktor zamijeniti, njiva vratiti, pa čak se i stari sat može pronaći. Ali godina u kojoj jedno dijete odustane od svog sna zato što mu niko nije pružio ruku ponekad se više nikada ne može vratiti.
Zato vijest koja je Hamzi natjerala suze na oči nije bila samo da mu je unuk završio fakultet, dobio dobar posao ili vratio dio onoga što je prodao. Bila je to spoznaja da će njegova žrtva živjeti mnogo duže od njega.
Svake godine, negdje u malom selu ili skromnoj kući, neko dijete će otvoriti pismo i saznati da može nastaviti školovanje zahvaljujući stipendiji koja nosi ime starca kojeg su nekada nazivali budalom. A Hamza je, gledajući Harisa kako stoji pred njim, konačno razumio da nije osiromašio onog dana kada je prodao posljednju kravu. Tada je samo pretvorio ono što je imao u nešto što mu niko više nije mogao oduzeti.
KRAJ